piše: Milan Rajšić
Posljednji put sam telegram, onu zaboravljenu komunikaciju u formi: “Dobro smo. Stop. Zdravi smo. Stop. Hrana je dobra. Stop…“, poslao prije 22 godine, ni manje ni više nego iz Egipta. Više se i ne sjećam, je li to bio Luxor ili Asuan.
Moj, tada još maloljetni sin zaželio se kuće i svoje mame.
Onda je došlo vrijeme Faxa, pa doba SMS, pa internetska komunikacija, a ja još uvijek putujem po svijetu, kao da postoji telegram i Morzeova abeceda. Crta, točka, crta, crta, točka…
U Egipat sam dolazio sedam puta. Ponekad sam, ponekad s manjom ili većom grupom, jedanput sa sinom.
Najčešće sam putovao po ustaljenim turističkim putevima: piramide, Kairo, dolina Nila s brojnim hramovima iz faraonskog vremena, vožnja “falukom” po Nilu, poluotok Sinaj i Mojsijevo brdo, odmor na Crvenom moru…
I ovo putovanje sam napravio kako bi svoga dobroga prijatelja Željka, velikog poznavatelja piramida i laičkom egiptologau, koji nikada nije zakoračio u zemlju egipatsku, obradovao.
Nažalost, neplanirano i neočekivano, Željko je otišao na jedan drugi put.
Sad se unuci Petar i Ante drugoj djeci hvale da je deda Želja na službenom putu. Kakvog veselja bi bilo da je sa mnom otišao u Egipat!
Ovo mu je bila posljednja prilika, ja više nikada neću doći u kolijevku civilizacije.
Malo me Egipat previše umara.
Ljudi je previše, gradi se milijune i milijune novih zgrada i desetci novih cesta, zelenoga i prirodnog je sve manje, siromaštvo sve veće…
Tužna je i sumorna postala zemlja Misirska.
Vrijeme je da ponovo neki novi Mojsije, izvede narod svoj iz zemlje faraonske.
“Pusti narod moj!” treba da ponovo izgovori neki novi Mojsije, modernome faraonu Konzumu…
Apsurdno, ali istinito, danas je u Egiptu lošije nego prije samo dva desetljeća.
Strah, neizvjesnost, nesiguenost su posvuda prisutni.
Pokušaj Arapskog proljeća završio je najprije u demokratskom kaosu, a onda u novoj, još tvrđoj diktaturi.
Mali čovjek je i s tim zadovoljan, sve dok mu generali garantiraju dva obroka na dan. O trećemu obroku, ovdje samo rijetki razmišljaju.
I ja sam se solidarizirao sa stotinumilijunskom sirotinjom, pa i sam jedem doručak i ranu večeru. Moram priznati da je to dovoljno.
Sirotinjo cijelog svijeta, ujedini se!
Na ovom putovanju, koje putujem sam i na koje ne bih poveo nikoga drugoga, nema nikakvih povijesnih, arheoloških ili prirodnih zanimljivosti.
Ovo je moje putovanje zahvalnosti na tome da sam rođen na nekom drugom mjestu, koje nažalost isto tako, ide nezaustavljivo u pravcu faraonskog Egipta.
Žao mi je ovih silnih milijuna ljudi, što nisu rođeni na nekom drugom, malo sretnijem prostoru, pa da mogu mirno spavati, barem jednu noć, a da ne misle, hoće li sutra za brojnu djecu, biti i jedan doručak ili ručak.
Još prije dva desetljeća, pitam kapetana Abdulaha s kojim danima plovimo po južnom Nilu, koliko mu treba da svoja dva sinčića iškoluje.
Misli se Abdulah, misli, računa, preračunava, naglas i uz pomoć prstiju, pa nakon par minuta kaže: “Dvadeset dolara.”
Je li mjesečno, pitam ja njega, a on niječe glavom.
“Za cijelu godinu.”
Vadim novčanicu i dajem mu, a znam da je to kap vode na vrelu ploču peći.
Pristigli pola godine kasnije, kapital, kapitalisti, prvi kruzeri i stotine turista, pa tisuće, pa milijuni, a Abdulahu iz dana u dan sve lošije i lošije.
Pokraj luksuznog broda, nikome se nece na predpotopnu drvenu lađicu.
Sada više ne zaradi ni crkavicu s kojom je preživljavao prije puno godina.
Kratko prije Revolucije usrećio sam ga s petnaest putnika. Morao je iznajmiti još jedan jedrenjak, da nas Bjelovarčane, Đurđevčane i Baranjce, potrpa. Bilo ludo i nezaboravno. Navečer nas je ugostio u svojoj kući. Imao je i za što.
S nama je zaradio jednogodišnju plaću.
Prije osam godina sam ga putujući u Sudan, posljednji put sreo.
Star je, nemoćan, ljut je na demokraciju i na kapitalizam.
Njegov drveni brod, koji je naslijedio od oca, a ovaj od svoga, prepustio je sinovima, koje sam i ja u određenoj mjeri “školovao”, a oni sada uspiju u toku mjeseca, napraviti toliko posla i novaca, koliko je toga ludoga ljeta, prije više od 20 godina, napravio njihov otac vozeći pet dana po Nilu, moga sina, mene i nervoznog Kanađanina, kojemu je još onda metalo sve što nije zapadnjački.
Ovaj put imam druge puteve. S jedne strane mi je žao da neću vidjeti kapetana Abdulaha, a s druge, dosta mi je ljudske muke, koju viđam na putovanjima po svijetu.
Ne zaboravite, dva obroka danu su zdravom i normalnom čovjeku, dosta. I previše.