Zvjezdana Čagalj
Malo sam umorila čula
Igrom od danas do sutra,
Pa sam ih polegla ošitom
Neka ih probude jutra
Bez očekivanja.
Malo sam uspavala tuge
U kolijevci utrobe tople,
Možda ih s proljeća vidim
Kako u listanju kopne
I odlaze.
Umor sam nekako složila
Po navici, ko drago odijelo,
Stavila miris lavande
U promuklo galamom ždrijelo
I utihnula.
Pipam tu živost od mira,
Ubadam pogled u tren,
S galebom nalazim greben
Gdje nisam sokolov plijen
I dišem,
Samo dišem
To more,
Tu sol,
Od bezbroj odijela
Moj dan je gol
I tako lijep,
Tako živući
Da ga ne želim
Više obući
U tuđe krpe.
Malo sam ukrala sebe
Iz kolijevke duboke ko ponor,
Tamo su neki čudni
Kopali dublje za pomor
Svega što jesam.
Pipam gdje sam,
Dotičem rub,
Od krpanja grub,
A tako mek,
Mek ko duša!
I moj.
Stablo sam granato
Širine neba
I sve što treba
Je raširiti grane,
Pa ko ostane,
Ko otpadne
S jeseni moje
Gole listopadi.
(Upitah drvo
Boli li ga zima?
Zima ne boli
Tko sebe ima!)