piše: Verica Jačmenica-Jazbec, dr.med.
Silvija je nakon kratkoga i površnoga poznanstva ušla u vezu s Tomislavom. U pitanju nije bila niti njezina, a ni njegova neka fatalna zaljubljenost.
Upoznali su se u kafiću. Tijekom dva mjeseca popili su zajedno nekoliko kava i umislili si da su se upoznali.
I iza Silvije i iza Tomislava ostale su neuspješne i nesretne emocionalne veze. Uz kavu u kafiću Silviji se (ponovo u njezinomu životu!) učinilo da je on pravi partner za nju.
U to doba obrazlagala mi je da je Tomislav prihvaća takvom kakva jest, bez uljepšavanja, da ne gaji nikakve predrasude prema njoj. Ona ga je hitro željela upoznati sa svojom brojnom obitelji, a on se tome opirao. Nakon nekog vremena ipak je pristao i otišli su na susret s njezinima. Bilo je očigledno da je to učinio preko volje. U sljedećih nekoliko mjeseci on je sav Silvijin dotadašnji prijateljski krug postupno izbrisao iz njezina života.
U to vrijeme Silvija je bila pristala, zrela djevojka. Upravo je, uz redoviti rad, dovršavala svoje fakultetsko obrazovanje. Imala je skromnu plaću, ali je dobila je mogućnost stanovanja u malom, državnom socijalnom stanu, uz minimalne režije. Željela se na svaki način odijeliti od svoje obitelji i osamostaliti se.
Njenoga oca poznajem otprije. On i supruga su skromni, marljivi i razboriti ljudi koji cijeli život nastoje čestito podizati svoju brojnu djecu. Oni su i Silviju dobro odgajali. No, ona je smatrala da je takvim, korektnim odgojem samo ograničavaju, da joj ne dopuštaju slobodu koju bi ona htjela, da je guše. U seoskoj osmogodišnjoj školi nije baš bila prihvaćena od druge djece, iako se trudila i učila. No, učila je više napamet, a manje s razumijevanjem. Osjećala je da je pod stalnom paskom svojih roditelja.
Upisala se u srednju školu u nedalekom gradu, te dobila mjesto u pripadajućem učeničkom domu. Tada se osjetila oslobođena od roditelja; kao da je izmakla njihovim uzdama. U to doba činilo joj se da je svijet njezin, da je njezina sloboda bezgranična, da joj nigdje nema granica. Kad bi joj roditelji uputili koju opravdanu kritiku ili davali kakvu pametnu uputu za život, smatrala je da je i nadalje žele zauzdati.
Živjela je tvrdoglavo po svome; na kratke staze. Ponašala se kako je sama htjela. Mislila je da svoj život ima u svojim rukama. Nije se znala nositi sa svojim emocijama, već im se podčinila. Vodila se samo emocijama, a ne i razumom, mislila je da može činiti što želi, a ne što je normalno, što se smije ili što je primjereno. Zato se u tim mladim godinama ponašala totalno pogrešno. To joj je uzrokovalo trajne rane i traume. Ona stalno živi u uvjerenju da je okolina i društvo ne prihvaćaju i da prema njoj imaju predrasude.
Upoznavši Tomislava, na brzinu i površno, pomislila je da je tome njezinom uvjerenju došao kraj. Nakon tri zajednički ispijene kave Tomislav se uselio u njezin mali stan. Taj mladić je potekao iz razorene obitelji. Uz oca alkoholičara i majku patnicu on i njegov brat nisu baš lagodno živjeli. No imao je zaposlenje. Roditelji su mu se upravo rastajali. Zato je htio pobjeći iz roditeljskoga doma i u Silviji je vidio dobru priliku da se negdje udomi.
Promatrajući sa strane njihov zajednički život bila mi je upadljiva njegova nezrelost. I Silvija je to opažala, ali je umislila kako će ga ona promijeniti. Nije mi vjerovala da to u životu nikad nikome nije uspjelo.
Kod njih dvoje ništa nije teklo nekim uobičajenim redoslijedom. Preskočili su ono nužno potrebno vrijeme za druženje, za zajedništvo, za upoznavanje, za prilagođavanje. Nije tu bilo ni prošnje, ni zaruka, ni ikakvih naznaka za eventualni brak. O ničemu od toga oni nisu razmišljali, razgovarali, ni spominjali.
Silvija je ubrzo zatrudnjela. Nadala se da će njezino blagoslovljeno stanje osvijestiti i očvrsnuti njezina partnera. Dok se ona koprcala s trudnoćom i domaćinstvom, Tomislav bi, došavši s posla, stavio svoj laptop na krilo i igrao igrice…satima…satima. To ga je, tobože, relaksiralo od posla na radnome mjestu. Rodilo im se djetešce, carskim rezom. Ono je 95% pripalo Silviji, a samo 5% Tomislavu. Ocu samo toliko da sliku djeteta može nalijepiti na svoj bogati Facebook profil. Umjesto da igra ulogu oca, Tomislav je vrijeme kod kuće tratio na ubijanje virtualnih neprijatelja. U stisci su oko djeteta uskakali Silvijini roditelji ili sestre.
Iako su tada već bili mala obitelj, u stvarnosti to nisu bili. Silvija je imala na brizi i dijete i Tomislava i domaćinstvo. O odgoju djeteta nisu razgovarali, niti se usuglašavali. Dijete je imalo svoju mamu, a tata je prije podne imao svoje radno mjesto, a popodne kod kuće svoj laptop.
Ubrzo se dogodila nova trudnoća. Ponovo carski rez. Djeca su se često razbolijevala. Silvija je s njima bila redovita večernja posjetiteljica Hitne pomoći. Tate dječice nije bilo niotkuda. On je uvijek bio zauzet na radnom mjestu. Među partnerima su zavladale trzavice, najprije prikrivene, a onda i sve očitije. Tomislav bi u ljutnji nekuda nestajao po nekoliko dana, onda bi se bez obrazloženja vraćao…
Ozbiljnoga razgovora među mladim parom nije bilo. No, zato je neusklađenosti oko odgoja djece bilo na pretek. Tada se dvoje malih, rastrzanih, nesretnih i stalno plačućih mališana plelo između roditelja. Tata je svoje dobro očinstvo dokazivao djeci kupovanjem najnovijih modela mobitela i laptopa. Ti su uređaji trebali biti zamjena za oca. I postali su to. Tomislav je sve češće prigovarao Silviji zašto su djeca bolesna, zašto plaču, zašto su nemirna, zašto mu smetaju… Njegovi grubi nasrtaji i vulgarno vrijeđanje Silvije postali su sve češći. Ona je već prije intuitivno osjetila da je njihova veza uzdrmana.
U takvoj nejasnoj situaciji ponovo je zatrudnjela. Tu treću trudnoću protumačila si je kasnije kao Tomislavovu namjeru da je što više veže uz kuću i djecu. Tijekom treće trudnoće Tomislav je bivao sve dulje na poslu, a sve manje kod kuće. Silvija se napokon uvjerila da je njezin partner u istodobnoj ljubavnoj vezi s kolegicom iz firme.
Došlo je vrijeme za treći carski rez. Dok je treće dijete bilo još dojenče, Tomislav se pokupio i odselio k svojoj novoj ljubavi koja je s njime zatrudnjela. Silvija se iznenada našla sama s troje djece, prepuna žuči i bijesa. Otada njezin život usmjeravaju socijalni radnici, suci, policija, djelatnici u obiteljskom centru… Sutkinja je presudila koje dane su djeca kod majke, a koje kod oca. Silvija ih svako jutro razvozi u jaslice i vrtić.
Kad su djeca bolesna, Silvija me zna nazvati i pitati za savjet. Za vrijeme našega telefonskoga razgovora djeca, ona i ja kao zvučnu kulisu imamo dječje neprestano cendranje, plač, vrištanje… Tada mama još glasnije viče na njih. Opravdava mi se da je na rubu snaga, iscrpljena, neispavana, ispražnjena …
Kako „preko žice“ pomoći toj ženi? Iako po svojoj profesiji Silvija zna kako treba odgajati djecu, ona čini sve upravo suprotno, jer, opravdava se, da – voli svoju djecu. Ona zna da u odgoju treba biti dosljedna, ali to nije, jer – voli svoju djecu. Ona zna sve posljedice svoga totalno promašenoga odgoja, ali ga ipak prakticira, jer – voli svoju djecu.
Ta majka se našla u životnoj zamci, u čvoru koji ne uspijeva razvezati i koji ju sve više steže… i steže…