piše: Marko Jareb
Svatko ide tamo gdje smatra da će mu biti bolje. Tako i Hrvati. Idu tamo gdje je veći standard življenja i rada, te mogućih životnih programibilnosti. Ali su tamo i veće obveze.
Kad si u poznatom okruženju znaš što te čeka. Ali izvan tog okruženja moraš imati imaginarne sposobnosti i predviđati što bi ti se moglo događati u neposrednoj budućnosti. To nije baš lako.
Da bi to sve mogao predviđati, to jest, što bi ti se moglo događati u neposrednoj budućnosti moraš planirati i korake koje je potrebno poduzeti da bi iz tih pogibelji izašao neokrnjen.
Imaju li Hrvati strateške planove za budućnost?
Ako ih nemaju krajnje je vrijeme da ih počnu izrađivati.
Je li uvijek pametno izvršavati tuđe ideje? Koliko su Hrvati sposobni iznjedriti vlastite ideje i gorljivo se zalagati za njihovu realizaciju?
Hrvatima neki predbacuju da su neki iz njihova vodstva imali stajališta koja su zauzeli još u prošlom stoljeću, to jest, sredinom 60-tih godina prošloga stoljeća. I nisu od njih odustajali ni početkom 90-tih godina prošlog stoljeća u pregovorima za ostvarivanje svoje državnosti.
Pa što tu ima loše?
Također Hrvatima neki predbacuju da su okorjeli desničari. Nema smisla slijepom migati, ni gluhom šaptati. Argumentirano braniti svoja stajališta i pokušati uvjeriti suprotnu stranu da odustane od svojih načela, također nema smisla. Malo tko će odustati od svojih načela.
Kako Hrvati mogu ostvariti svoje strateške ciljeve?
Samo sinergijom snage duha i znanosti.