piše: Slavica Sarkotić
Valjda ni stotinu ovakvih tragedija kakva je zadesila Tursku ne bi prizvalo pameti one koji i dalje ratuju i međusobno se istrijebljuju.
Kakve strašne slike, kakva tuga.
Zato žaloste neprimjereni komentari nekih ljudi u vezi ovog potresa.
Turska je bila među prvim zemljama koja nam je poslala pomoć kad je kod nas bio potres.
I naši su volonteri krenuli u pomoć stradalima.
I na kraju, svima onima koji reže na pse i na one koji ih vole, moram reći da je pripadnica HGSS-a danas rekla da jedan pas u spašavanju unesrećenih vrijedi koliko i stotinu ljudi jer mirisom otkriva život pod ruševinama.
Turska je također zemlja u kojoj su na ulicama postavljene zdjelice s hranom i vodom za pse bez vlasnika.
I u redu je da sad i ljudi i psi idu pomagati. Da im se dobro dobrim vrati.
Svi smo mi ljudi krhki i slabi. Nevažni.
Trebali bi se pomagati međusobno.
Suosjećam sa svima koji pate i tuguju. I pitam se, kamo ide ovaj svijet? Što donosi sutra?