autorica: Dragica Križanac
Kad sam napunila pedesetu čekalo me jedno iznenađenje. Naime, jedno lijepo šestodnevno putovanje u Istanbul. Moja djeca su se udružila u naporima ( i novcu) i rezervirali u tajnosti ovo putovanje za troje. To je bio njihov dar za ‘mother’, njihovo priznanje za moje uspone i padove u dvadeset i četiri godine majčinstva.
Silno sam se obradovala, jer nikada nisam bila u ovome gradu. Dakle, kupila sam brošure, proučila sve od Osmanskog carstva do oca moderne Turske Ataturka. Sjeli na avion i pravac Istanbul.
Elem, hotel je bio u starom dijelu Istanbula što me oduševilo. Pogledali smo sve što se moglo vidjeti, onako turistički: stari i novi Istanbul, vozili se po Bosforu, jedan cijeli dan proveli u Bazaru, cjenkali se do smrti za jedan ćilim, pa se jedno poslijepodne izribali u Turskoj kupelji, jedan dan kupovali po zlatarama, jedan dan bili u šopingu u modernom dijelu grada…
Mene je sve podsjećalo na Sarajevo i Travnik, na Baščaršiju, na Andrića…zapravo sve je bilo mnogo golemije i s više ponude. A, moji omladinci se oduševili! Jer, sve je drukčije na kvadrat nego u Amsterdamu, gdje su oni odrasli. Nekako e g z o t i č n o! – kažu.
Kod kuće ne piju kavu a ovdje stalno naručuju ‘duplu tursku’. Kod kuće ne vole grah a ovdje se udaviše ‘uh što je dobar ovaj turski grah’. A tek pite i baklave! S pistacijem! Sve im valja. Ja samo gledam! Čak im ne smeta što nema na svakom ćošku aparata za izvadit’ novac pa moraju strpljivo čekati na šalteru u banci…Mam, ovdje je samo malo ‘d r u k č i j e’ dokazuju i tumače mi…
Ok. Neću biti nadžak-baba, kažem sebi. Kad njima sve valja, valja i tebi. Prilagodi se! Uživaj! I tako i bi…
Zadnju večer idemo u noćni klub. Kažu najbolji u Istanbulu. Njih dvoje sve organizirali, taxi čeka pred hotelom.
Stvarno, kad smo ušli unutra imaš šta i vidjeti. Sreća pa sam se sva nakinđurila i debelo našminkala. Da ne odstupam od ostale ženske publike. Moja kćer isto. Samo naš mladi gentleman gazi sportski, onako muški. Na programu večera i tradicionalni trbušni ples. Glamur! Sve na nivou!
Konobar nas uvede u salu i smjesti za okrugli stol. Već se bližila ponoć i svi su stolovi već bili puni.
Gosti sami turisti, nigdje lokalca, osim posluge. Kad smo se raskomotili upita konobar na engleskom:
-Koju zastavu da stavim na stol?!
-Pardon!
-Da, to je ovdje običaj, stavit ćemo zastavu vaše zemlje na stol. Mi smo po tome poznati u Istanbulu…
Pogledamo se, pa ja prva ispalih, kao prava domoljupka:
-Croatia!
-Ne, ne, popravi me kćer, donesite od Bosne i Hercegovine!
-Ne, ne, izbori se za riječ i naš muškić, donesite nizozemsku zastavu!
Konobar stajaše neodlučan, pa se onda okrenu bez riječi i ode.
Ja ih prekorih:
– Pa, mi smo ‘etnische Hrvati’, zar ste zaboravili?!
– Eh, ja sam do moje osme godine živjela u Bosni, i rodila se u Sarajevu, pokuša kći svoju teoriju Bosanke…
– A ja, odkako znam za sebe živim u Amsterdamu, iako sam samo rođen u Senika (hoće reći Zenica), upade joj u brat u riječ . Zato, hoću holandsku. Što me briga za vaš Balkan!
Konobar se ubrzo vrati noseći sve TRI zastave. Postavi na stol pred svakog po jednu. Eto, izmiri nas Turčin!
Još u igrokazu ‘biranja Sultana’ pobijedi moj sin, kasno te noći. Izabraše i izvedoše na binu mladog, tek punoljetnog Sultana. Staviše uz njega polugole plesačice, još i turban na glavu pa ga slikaše. I pokloniše mu tu sliku. Za vječnu uspomenu!
I sad, kad god pogledam na zidu mog plavog Sultana, s turbanom na glavi, okruženog rasnim turskim ljepoticama, nasmijem se. Prisjetim se kako ga one, na bini, upitaše:
– Iz koje zemlje dolazi mladi Sultan? A on mrtav-ladan izvali:
-Sultan Petar iz Nizozemske.
Publika se povaljala. Pa poučen iskustvom sa zastavama popravi se i ispali u mikrofon:
-Zapravo, I’m an international!
Iz knjige “Katarza”/ Matica hrvatska 2021.
Knjiga “Katarza” može se za Njemačku i Austriju naručiti na www.knjige.at