tekst: Štefica Vanjek
Neku večer gledala sam nagrađivanu emisiju na TV-u i u čudu gledala što se to u ovom društvu događa. Katolkinja sam od rođenja i u tom duhu odgajana. Sve sam molitve uglavnom zapamtila. Možda sam malo zahrđala jer se i molitve s vremenom transformiraju, ali osnovne ostaju.
Kažu novinari, svaku prvu subotu u mjesecu muškarci katolici na glavnom trgu u glavnom gradu, kleče i mole. Koju molitvu, i za što? Sama sebi sam postavila pitanje, nisam imala nikog pametnijeg u blizini (ne smije moj muž čuti). Pošast se širi i po drugim gradovima.
Slušam i ne vjerujem što moje uši čuju. Jest da sam nagluha ali za ovo sam dobro naćulila uši – čistoća prije braka, čistoća u odijevanju i još kojekakve nebuloze i zabrane ženama. Što je s muškarcima? Njih kao da nema u društvu, oni su samim rođenjem vlasnici ženskog spola (mo´š mislit), tako to ja vidim.
Žene se još diljem svijeta bore za osnovna prava i izjednačavanje s muškarcima a ovi klečitelji, puzavci, vratili bi ih ponovo u pećine i kameno doba iz kojeg su izpuzali, pa se sada pokazuju svijetu tobože za čistoću žene i nadmoćnost muškarca. Ma dajte molim vas, ako ste takvi čistunci što se ne molite tamo gdje je mjesto za molitvu, i u tišini, a ne na trgovima da vas svijet kao instagram ljepotice vidi.
Baš ću jednu subotu otići u Zagreb da im dobro pogledam face, jer ne daj bože da mi se unuka danas sutra domogne takvog čistunca. Moje osobno mišljenje je da se u društvu borimo protiv svakog nasilja nad ženama. Po meni, ovo što klečitelji traže je najgore nasilje nad ženama, i krajnje nepoštivanje žene kao jednakopravnog člana društva Zgrožena sam što ih u tome podržavaju neki članovi klera koji nisu u stanju nasilje i nastranosti riješiti među svojim članovima. To je moje skromno mišljenje, ne mora biti svima prihvatljivo. Na žalost, imala sam priliku, i još imam, poznavati čistunce koji se Bogu mole, propagiraju kršćanski nauk a najgori su psihički zlostavljači nad vlastitim ženama.
Presretna sam što imam toliko godina pa ne moram više tražiti suputnika u životu, jer ga imam. Da sam našla jednog klečitelja znam da bi živjeli “kak taubeka dva“, čas bi ja letjela kroz prozor, a čas klečitelj. Stara sam i moje venama kvrgave noge kao autoput s bezbroj zavoja i traka, ne dopuštaju mini suknju (još uvijek znam kako mi priliči oblačiti se) ali bome da znate, vreću do poda nikada neću staviti na sebe dok sam živa pa makar ona i sakrila ovu bačvu od trbuha koju sam ovu zimu naslagala. A neću ni maramu vezati koja bi sakrila ovih pet dlaka što mi je ostalo na glavi.
Nije mi jasno zašto među odraslim muškarcima kleče i dječaci i žene. Je li to njihov izbor ili nisu imali izbora? Gdje su sada udruge koje se bore za prava djece? Ljudi moji, sve se u ovim vremenima izokrenulo i to na gore. Možda sam se i ja izokrenula (ali ne na glavu, pa da sam pošandrcala), malo sam zahrđala ali mi ne treba kolomaz da još uvijek razlućujem dobro od lošeg. Ne idem u korak s vremenom, ali svejedno mi nešto jako ne štima među moliteljima, klečavcima.
Uskoro će Valentinovo, moja poruka klečiteljima je jasna. Ako imate žene pokažite poštovanje prema biću bez kojeg nema opstanka, pomozite u kućnom poslu, brizi oko djece i zajedno otiđite lijepo uređeni u društvo među ljude, veselite se životu jer samo jedan imate.
Tako se dokazuje ljubav i uzajamno poštovanje. Savjet daje netko tko je u braku još malo pa pedeset godina.