piše: Milan Rajšić
Prije nešto više od 5000 godina, što iz znatiželje i izazova, a što zbog dosade i sadističkog uživanja, u šest dana, stvori Bog sve što se moglo stvoriti i smjesti ljude u Raj ili Paradiz. Sve stvoreno je bilo i ostalo do današnjih dana, odlično, bolje se ne može zamisliti niti svim mozgovima ovoga Svijeta.
Kud god čovjek oko sebe pogleda, svuda nenadmašno stvaralačko savršenstvo. Polako to ljudima, a i Bogu, postalo pomalo nezanimljivo, dosadno, bez izazova.
Bog i zaboravio zbog čega je Zemlju stvarao, a ljudi kroz milenije, negdje izgubili “Uputstvo o upotrebi Zemlje i Raja”.
Ljudi odlučili, da baš i ne slušaju Boga, a ovaj to jedva dočekao.
Najprije Bog, doslovno gole i bose, šutnuo i protjerao ljude iz “Paira daeza”, kako su stari Iranci, nazivali “ograđeni prostor”, ili iz “Gan Eden”, kako se hebrejski zove “Edenski vrt”.
Mora da je ustao na lijevu nogu, pa mu ni to nije bilo dosta, pa odluči da se malo i iživljava i sadistički uživa.
Kroz tih tričavih 5000 godina, nema što od nevolja nije protutnjalo Rajem.
Vojske razne, poznate i nepoznate: Hasuni, Halafi, Obedi, Sumerićani, Asirci, Babilonci, Medejci, Perzijanci… Pa došli i prošli kroz Raj, Grci i moja ljubav Aleksandar Makedonski, Rimljani i konačno Arapi.
Skoro tisuću posljednjih godina, u Raju mir. Nije baš da je mir, ali velikih ratova i velikih vojski nema.
Tu i tamo zalutaju u Raj, Englezi, Francuzi i drugi demokrati u direktnoj vezi s Bogom.
Ameri u ovom dijelu svijeta, baš i nisu dobro viđeni, pa i nisu u direktnoj vezi s Tvorcem. Naročito nakon rata u Iraku.
Njih sada tamo predstavljaju Izraelci i Europljani.
Posljednji put, u Raju otpočelo demokratsko Arapsko proljeće, naručeno po željama slušatelja iz Europe i svijeta.
Rezultat: više stotina tisuća mrtvih a desetak milijuna ljudi, ponovo, po tko zna koji put protjerano iz Raja.
Bog i suradnici već tisućama godina uživaju, poslije obilnog ručka, gledati kako se protjerani narodi u Edenskom vrtu, ubijaju, kolju, pale, ruše…
Dosade nema. Uvijek je netko protiv nekoga.
A i kad počne biti dosadno, na programu je neka od poplava koju prouzrokuju rajske rijeke Eufrat i Tigris, ili nesnosne vrućine i višemjesečne suše.
E, baš kada se nema nikakove druge zabave, na raspolaganju su potresi.
Ništa lakše Stvoritelju neba i zemlje: pokrene neku od četiri geološke ploče koje se ovdje u Raju sreću i…
Svakih par godina potres, svakih par godina tisuće mrtvih, desetci tisuća ozlijeđenih, stotine tisuća bez krova nad glavom…
Kroz Raj sam prolazio dvadesetak puta.
Prvi put prije četrdeset godina, idući za Irak i južni Iran, prolazio sam kroz Kahran Maras, Adyaman, Diyarbakir, Mardin…
Putujući za Siriju, Jordan, Libanon i Izrael, a putovao sam šest, sedam puta, pošao bih od Adane preko antičke Antiohije, u pravcu sirijskog Mediterana, pa dalje za Libanon, sve do izraelske granice.
Najčešće sam ipak, išao preko Gaziantepa, gdje su najbolje pistacije u svijetu, pa preko prekrasne Sanliurfe, gdje je i sam Abraham skrenuo u Haran, da se odmori.
Nakon što bih se dobro pripremio, čitaj: nauživao u turskoj kuhinji, najboljoj na Svijetu i okolici, polako sam odšetao pješice do Akcakale, pričekao devet sati ujutro i da se otvori granični prijelaz u Siriju. Poslije birao, hoću li za Alep ili za Palmiru.
Putovao sam ja ovim prostorima sam, u društvu Zlate, Radmile, Marije, Ivane…
Putovao sam kroz vrt Edenski i prije nego sam počeo putovati, zajedno s junacima “Divljeg Kurdistana”.
Putovao sam i u vrijeme kada su u ovim prostorima, bile mjere Izvanrednog stanja zbog pobunjenih kurdskih PKK boraca, a prolazio sam ovuda i sa sinom u vrijeme Iračkog rata.
Posljednji put sam na ovim rajskim paralelama i meridijanima, bio dva mjeseca prije početka građanskog rata u Siriji.
Kad god sam zalutao u Edenski vrt, osjećao sam se dobro, ugodno i sigurno.
Volio sam i volim još uvijek ovaj Raj, u kojemu je čovjekovo najčešće pitanje danas postalo: “Bože, Bože, zbog čega si me ostavio (protjerao)?”
Ljudi golim rukama kopaju po ruševinama, tražeći svoje bližnje, suze im ne cure niz obraze, a bolni krik im ne izlazi iz grla. Nema se vremena za to. Plakat će se i urlati od bola kasnije.
S druge strane, Bog uživa u slikama:
– za prvu pomoć i let do Turske, zapadnom svijetu treba i više od trideset sati;
– o potresu u Turskoj za vodeće njemačke medije, izvještavaju dopisnici iz Istanbula, a za Siriju, iz Kaira;
– svemoćni telefoni u koje se čovjek i čovječanstvo pouzdali, ni glasa da pusti;
– vijesti govore o pomoći koju je Izrael poslao Siriji, ali ni jedne riječi o pomoći koju je Rusija uputila u prvih deset sati nakon prvoga potresa;
– najpošteniji su Amerikanci koji glasno i jasno kažu da nece Siriji slati pomoć, a kako se Asad ne bi kojim čudom zagrnuo kojom dekom više ili otišao prespavati u sator…
Nakon posljednjeg potresa, ovdašnji ljudi mogu s pravom reci: “Hebo te tvoj Raj!”
Sumrak bogova.