tekst: Kitana Žižić
Na počinak smo otišle pune strepnje. Nas tri sestre i četvero male djece. Na Škoju u Vlaki blizu crkvice Sv. Klement.
Oko crkve tamnozeleni vitki čempresi, privlačivaći gromova, jer duboko korijenje isprazni opasan elektricitet duboko u zemlju. Tako štiti kuće u blizini, ali dok to nisam znala, ježila sam se od svakog nevremena s munjama i gromovima.
Nije ugodno slušati dok udaraju gromovi uz prethodni zasljepljujući bljesak. Pogotovo u vrijeme najezde solarnih panela, jer u današnje vrijeme koliko god se volimo osamiti i odmoriti dušu, teško nam se odreći komoditeta. A solarna instalacija može privući udar groma. Već je bilo takvih slučajeva s nesretnim ishodom.
Nebo je bilo podmuklo, zlokobno, čempresi su cvilili oko crkvice zaštitnika naselja, a mačke se nametljivo strasno oglašavale, kao da je veljača a ne konac kolovoza.
Da je barem tata s nama. S ogromnim povjerenjem koje nam je ulijevao, znao bi nas utješiti i znao bi što treba učiniti.
Djeca su zaspala a mi smo nastojale prigušiti zastrašujuće zvukove izvana. Vjetar je jaukao i lomio grane borova te ih dizao visoko u zrak. Nekoliko ih je zavitlao u škuru prozora s istočne strane. Ali mi smo sve škure već bile zatvorile te je iznenadni udarac samo izgrebao drvo. Na stakla smo naslonili madrace da spriječimo munju da se i tračkom svjetla probije.
Naravno da smo uz vlažnu sparinu kolovoške noći uz poduzete intervencije, napravile saunu od dva sobička. Bilo je neizdrživo. Ustrašene nismo mogle ni disati, a kamoli utonuti makar u plitki kratkotrajan san.
Divljanje vjetra uz opasno vrtloženje zraka bivalo je sve jače. Ništa nije moglo prigušiti bjesomučno udaranje valova, kojima su brodovi i brodice ostali izloženi na milost i nemilost. U vrtlogu zapjenjenog pakla plesali su ples do duboko u noć. More je nadiralo i do prvih kuća zapljuskujući ih pjenušavom slanošću.
Kad više nismo mogle izdržati u dobrovoljnoj tamnici, usudile smo se malo odškrinuti ulazna vrata s terase. Pustiti svježi noćni zrak da udahnemo s njim neku bistriju ideju. Što nam je dalje činiti i kad će ova mora prestati?
Negdje oko tri sata oglasio se mobitel. Zvala je Zoksija, koja se upravo vratila s noćnog provoda s prijateljima. U Splitu vrijeme nije bilo tako ružno. Ali je na vijestima čula kako se u jutarnjim satima na otocima Splitsko-Dalmatinske županije očekuje pogoršanje vremena, nadolaženje jačeg orkanskog udara, moguća je i pijavica.
Gdje smo mi provodile odmor, pijavice su ne tako rijetka pojava s razornim posljedicama. Od doslovnog čupanja borova i stvaranja dubokih kratera.
„Sklonite se što brže i zabarikadirajte!“
Sobe su bile na katu. Nježno ali užurbano probudile smo djecu i sišli u prizemlje. Nikad brže.
Mlađa sestra nije htjela ni čuti. „Kakva pijavica! Ma što mi može. Ako baš bude ružno kako govorite, začas sam dolje. Znate koliko sam brza.“
Nije nam bilo svejedno, ali nju je teško obeshrabriti. Ni nagovoriti na nešto što neće. Ako neće, neće.
Djeca se legla u bračni krevet, gdje je inače spavao tata. Privukle smo ležaj za jednu osobu do bračnog za nas dvije. Prethodno smo nastavile sumanuto osiguravati sve otvore, koristeći pritom sve što je bilo pri ruci. Kad smo u novoj tamnici postigle totalni mrak i zvučnu izolaciju, pridružile smo se djeci.
Nisu ponovo zaspala. Kao da je naš strah od pijavice i njih obuzeo. Ništa im nismo rekle, ali smo im prenijele ponašanjem rječitije od bilo kojih riječi.
Onda smo počele pjevati. Dalmatinske tužne pjesme i one koje djeca vole. Vjetar maestral, Baloni, Godine i dječje od Splitskog magazina i Novih fosila. Noć je tiho uranjala u praskozorje, a mi nastavile s pjesmama. I pričama. I čekale…..
Ništa se nije desilo. Svitalo je i uz prve zrake sunca budio se divan dan.
Noćna mora je uskoro zaboravljena, ali lijepa sjećanja svih nas, poredanih poput srdela te neobične noći, ne prolaze.