piše: Sanja Rotim
Devetnaestogodišnja djevojka Helena živjela je u jednom lijepom mjestu okruženom slikovitom prirodom i brojnim vinogradima. Taj grad nije bio poznat samo po vinogradarstvu nego i po tome što se u njemu nalazila kraljevska palača.
Ali za razliku od mnogih drugih aristokratskih dinastija nije se mnogo znalo o privatnom životu ove kraljevske obitelji niti su ljudi poznavali njihova lica. Bilo je svima poznato da su oni vladali stoljećima na tim prostorima i da se kralj brinuo o svojim podanicima na najbolje mogući način. Najvažnije od svega je bilo da su svi bili zadovoljni u tom kraljevstvu i da nikome ništa nije nedostajalo.
Helena je bila prelijepa djevojka duge, plave kose, bijele puti i anđeoskog lica. Mnogi momci su joj se divili ali njoj se nijedan nije pravo dopadao. Iskreno rečeno, nije bila previše zainteresirana za izgled muškaraca. Željela je naći nekog pristojnog, romantičnog dečka a ne kao onog Dragana koji bi joj zviždao i dovikivao:
“Hej, ljepotice, hoćeš li izaći sa mnom večeras?”
Iako je bio lijep momak, morala je priznati. Primijetila je kako su za njim uzdisale druge djevojke. Ali njoj se takvi nisu sviđali.
Helena je imala mnogo mlađeg brata. Kada je mama bila na poslu često se ona morala o njemu brinuti. Osim toga, pomagala je mami u kućanskim poslovima, išla je svaki dan u bake odnijeti joj lijekove. Baka je stanovala sama i više joj je bilo teško i kuhati, pa bi joj Helena svakodnevno uskočila u pomoć.
“Ne želim ti biti teret, imaš i svoje obveze. Mogu ja to i sama uraditi, ne moraš se brinuti za mene”, govorila bi joj obično baka. Ali ona nije htjela ostaviti baku u nevolji.
“Bako, ne brini. Dolazim uvijek rado kod tebe. Nađem ja vremena za sve”, odgovarala bi joj Helena.
U njihovom gradu ponekad bi se pojavila jedna misteriozna starica, duge, bijele kose. Nitko nije znao tko je, niti odakle dolazi. Pričalo se da nije skroz u redu jer nije nikada ni s kim pričala. Jednog dana Heleni se ova starica približila. Na prvi momenat Helena se uplašila ali glas starice je bio mio.
“Uzmi, za tebe je.” Iz džepa je izvadila malu, svjetlucavu zvijezdu, baš poput onih što se vide na nebu.
“Tko ste Vi? I što bih ja trebala uraditi sa zvijezdom?” upitala je Helena iznenađena.
“Starica sam, vidiš i sama. Zovem se Sudbina. Nosi zvijezdu uvijek sa sobom. Kada se nađeš u nevolji i ne možeš nešto odlučiti, protrljaj zvijezdu. Pomoći će ti da doneseš pravu odluku i odvest će te do tvoje sudbine. Doviđenja, djevojko.”
Starica se udaljila. Helena je ostala zamišljena.
“Jedna starica koja se zove Sudbina, čudno”, pomislila je.
“Neću nikome ništa govoriti o ovome”, rekla je sama sebi.
Helena je imala namjeru naći posao ali sigurno ne nešto što bi joj odnosilo previše vremena. Možda samo par sati. Nije mogla uskratiti pomoć mami i baki, ali što je mogla raditi?
Kako je bila neodlučna sjetila se zvijezde što joj je poklonila starica. Tako ju je protrljala. Odmah je bila sigurna kako je trebala odgovoriti na oglas koji je stavio liječnik u kojem traži sekretaricu za jutarnje sate, da prima pacijente i odgovara na telefonske pozive.
“Imaš pravo, zvijezdo, to je baš za mene”, pomislila je. Liječnik je bio sretan zaposliti jednu tako mladu i pristojnu djevojku. On je primao pacijente u svojoj kući. Na prizemlju je bila njegova ambulanta, a gornji katovi su bili za stanovanje. Ono što se Heleni najviše sviđalo u toj kući bila je ogromna knjižnica. Jedna soba pretvorena u kućnu knjižnicu, prelijepo!
“Koliko knjiga! Doktore, mogu li posuditi koju da čitam?”
“Naravno. Knjige nisu tu za ukras već su namijenjene za one koji ih žele čitati.”
“Hvala, doktore.”
Liječnik joj je dozvolio da ih čita dok je čekala telefonske pozive, nije na taj način zanemarivala posao.
Jednog dana kod liječnika je došao vrlo lijep mladić sa mlađim bratom koji je mogao biti vršnjak njezinog brata. Kada je Helena ugledala ovog momka odmah joj se u njemu nešto svidjelo. Možda se to zove ljubav na prvi pogled.
“Zovem se Ivan”, predstavio se. “Moj brat je izvrnuo nogu igrajući se. Liječnik bi ga trebao pregledati.”
Helena ga je otpratila do čekaonice. Promatrala je momka kako brižno brine o bratu. Baš se raznježila. Podsjećao ju je na samu sebe. Mnogo puta se osjetila neshvaćenom od strane svojih vršnjaka jer se brinula o bratu. I Ivan je promatrao oduševljeno Helenu.
“Koliko imaš godina?” upitala je Helena dječaka.
“Osam.”
“Baš kao i moj brat.”
“Lijepe djevojke!” pomislio je Ivan. Gledajući je još kako drži otvorenu knjigu na radnom stolu ustanovio je da ona nije sigurno bila poput mnogih cura koje su provodile radije vrijeme ispred zrcala.
Dan poslije Ivan se vratio kod liječnika sa bratom da ponovi pregled. Liječnik je zaključio da nije bilo ništa strašno sa nogom i prepisao mu je jednu kremu.
Ivan je skupio hrabrosti i predložio Heleni da izađu zajedno u park sa braćom pa da se i njih dvojica upoznaju. Helena je bila malo zbunjena. Sviđao joj se ovaj mladić, ali tako najedanput odlučiti…
Srećom nije zaboravila zvijezdu u džepu, pa ju je krišom protrljala.
“Naravno da trebaš prihvatiti poziv. Nemoj propustiti ovu priliku, to je pravi mladić za tebe “, odgovorila joj je zvijezda.
Idući dan dvoje mladih sa svojom braćom su se našli u gradskom parku i lijepo proveli vrijeme u društvu. Slijedili su dani kada su se Helena i Ivan sastajali sami, zaljubljeni.
“Što ne dođeš jedan dan kod mene kući. Pokazat ću ti moju knjižnicu, mnogo je veća od doktorove.” Ivan je u njoj probudio radoznalost.
“Ne vjerujem da može biti puno veća”, odgovorila mu je.
Prihvatila je poziv i Ivan joj je dao adresu. Zvučala joj je poznato, ni sama nije znala reći zašto.
“Možda je bolje da ja dođem po tebe?” upitao ju je.
“Ne treba, hvala. Doći ću sama.” Nije željela da ga drugi vide, nije još mami ništa govorila o njemu.
Kao po dogovoru, sljedeći dan se uputila na datu adresu. Kako se približavala imala je čudan osjećaj. Još jednom je imala potrebu protrljati zvijezdu.
“Na pravom si putu”, odgovorila joj je zvijezda.
Tako se Helena našla pred kraljevskom palačom. Nije znala što misliti. Jedino u što je bila sigurna je da joj se Ivan mnogo sviđao i kako se mogla pouzdati u zvijezdu.
Otvorio joj je vrata portir i nasmiješio joj se.
“Kraljević Vas čeka, gospodična.”
Ivan se pojavio odjeven kao kraljević i neobično joj je izgledao.
“Dužan si mi objašnjenje”, rekla mu je nježno.
“Oprosti što ti nisam pričao o meni i mojoj obitelji. U stvari, više volim da drugi ne znaju tko sam dok ne shvatim da im se sviđam kao Ivan a ne kao kraljević. Ti si mi izgledala iskrena”, rekao joj je.
Sljedeći mjeseci su bili drugačiji. Vjenčanje je bilo predviđeno u svibnju. Ni kraljević ni Helena nisu željeli neku pretjeranu svadbu jer su obadvoje bili skromne osobe. Ipak su htjeli pokloniti trenutke sreće svojim podanicima. Prošli su gradom u kočiji ali sa malo zatamnjenim staklima kako se ne bi vidjela dobro njihova lica. Na taj način su mogli nastaviti mirno sa svojim životom bez bojazni da ih mogu na ulici prepoznati.
“Živio kraljević, živjela kraljevna”, dovikivali su ljudi gledajući kočiju a njih dvoje su sretno mahali.
Kada se ceremonija završila Helena je rekla Ivanu:
“Moram uraditi još jednu stvar.”
Otrčala je tražiti staricu Sudbinu i našla ju je.
“Gospođo Sudbino, vraćam Vam zvijezdu. Meni više ne treba, dovela me je do moje sudbine. Možete je dati nekome drugom. I hvala još jednom.”
“Nema na čemu, ti si to zaslužila.”
Starica je uzela zvijezdu i udaljila se sa osmijehom na licu.
Helena i Ivan su imali dug i sretan život.