Priča za djecu. I odrasle /zašto ne!).
piše: Sanja Rotim
Koki Branki su za rođendan poklonili rabljeni automobil. Rekli su joj da ga koristi dok radi, nije bio vrijedan za popraviti. Doista, moralo se priznati da automobil nije bio u najboljem stanju.
“Nema veze, poklon je poklon”, mislila je koka Branka veselo.
Kako je bilo drago koki Branki voziti se u svojoj “limuzini”.
“Sad sam prava građanka”, hvalila se ostalim kokama.
Koka Branka je oduvijek bila najmodernija koka u kokošinjcu. A otkako je dobila automobil bila je to još i više. Prodavala je svježa jaja ili umućena jaja upakovana u staklenkama na tržnici u obližnjem selu. Potražnja je bila zadovoljavajuća. Onda bi išla u poštu slati pošiljke, dizati pakete ili plaćati račune, vodila bi pijetla i ostale koke na pregled kod veterinara. Nekada bi izlazila sa prijateljicama ili bi ih pratila u kupovinu. Išle su zajedno i na godišnji odmor, čak jednom i u inozemstvo na sajam jaja. Sve vam je to radila koka Branka od kada je dobila na poklon automobil.
“Djevojke, danas idemo u provod”, najčešće bi pozivala tako ostale koke.
“Jupi”, odgovarale bi one mašući krilima.
Ali jednog dana njezin automobil se pokvario. Zaustavio se nasred puta i nije davao više znakove života. Uz to mu je i otpao jedan kotač.
“Jadna ja što ću sada sa ovom krntijom”, mislila je tužno koka Branka.
“Rekli su mi da ga nemam koristi davati na popravku. Ostavit ću ga ovdje, ne treba mi više auto u ovakvom stanju. Valjda će mi ga dogodine opet pokloniti, pa svima je od koristi. A jedino ja u kokošinjcu imam vozačku dozvolu”, prolazile su joj misli kroz glavu.
Kada je ustala i namjeravala izaći iz automobila, otpala su i vrata.
“Ide sve od lošeg na gore ovdje”, žalila se. Oči su joj bile pune suza.
Htjela je napustiti tu automobil ali je najedanput ugledala magarca kako je polako dolazio iz daljine i teško koračao zbog tereta koji je nosio na leđima. Sinula joj jedna ideja.
“Magarče, jadniče, kakav to teret nosiš? Izgledaš tako umorno”, rekla mu je kada se približio.
“Pa jašta sam nego umoran. Ali moram raditi da bih preživio. A ovo je moj posao- nositi teret”, odgovorio joj je magarac. Znoj mu je silazio niz čelo.
“Što je sa tvojim autom? Nikada prije nisam vidio automobil sa tri kotača i bez vrata”, rekao joj je.
Koka Branka je bila lukava.
“Zaustavila sam se tek toliko da se malo odmorim. Umorim se od vožnje, nisam više tako mlada. Automobil nema jednog kotača niti vrata jer tako štedi gorivo. Znaš, magarče, ja sam velikodušna. Ako hoćeš mogu ti prodati auto jeftino”, predložila mu je koka Branka.
“Doista?” ostao je začuđen magarac.
“Na žalost nemam ja toliko novaca. Ne zarađujem mnogo da bih mogao sebi priuštiti automobil. Imam tek dovoljno da sebi obezbijedim hranu i prenoćište”, dodao je.
“Nema problema, magarče, daj mi to što imaš i automobil je tvoj.”
“Onda se moram vratiti kući po novac.”
“Dobro, čekat ću te. Ostavi ovdje teret, ja ću na njega paziti.”
Tako se magarac vratio sa novcem i dao joj je svu svoju ušteđevinu.
“Koko, znam da nije mnogo. Zahvaljujem ti za tvoju velikodušnost, vratit ću ti sigurno uslugu.”
“Nema problema, magarče. Sada polako stavi taj teret u prtljažnik.”
Koka Branka je bila nestrpljiva da se udalji.
“Pozdravljam te, mago, žuri mi se. Želim ti sretan put.”
“Hvala, koko.”
Tako je magarac polako slagao svoj teret u prtljažnik automobila a koka Branka više nije bila na vidiku. Kada je magarac htio upaliti auto nije u tome uspio.
“Možda je ostao dugo ugašen”, mislio je. “Ili bih trebao skinuti i ostala tri kotača tako da automobil ne bude nakrivljen, na taj način bi štedio još više goriva?”, prolazile su mu misli kroz glavu.
Tako je i uradio ali opet je bilo bezuspješno. Magarac je izgledao umorniji nego prije. Ostao je sjedeći tu dugo i razmišljajući što bi mogao uraditi. Na kraju se uvjerio da ga je koka prevarila.
“Morao sam znati da iza tako povoljne cijene leži prijevara”, tužno je razmišljao magarac. Nije znao ništa o koki, ni kako se zvala niti gdje je stanovala. Bio je svjestan je da više nije imao mogućnosti povratiti potrošeni novac. I da je pronašao dotičnu koku ona mu ne bi sigurno novac vratila.
Ustao je i htio napustiti auto. Jedan čovjek je tuda prolazio i radoznalo ga upitao:
“Magarče, što radiš s tim autom bez kotača?”
“Ne pitaj me ništa. Nasamarili su me.” Ispričao mu je sve.
“Poznajem ja ovaj auto. Vlasnica je koka Branka, ona što prodaje jaja u našem mjestu.”
“Doista? Znate li mi reći gdje stanuje?”
“Znam. U Ulici Tri platana, odmah iza raskrižja nalazi se jedan kokošinjac, ne možeš pogriješiti.”
To je konačno bila jedna dobra vijest za magarca. Sada je bar znao gdje je koka stanovala. Ali što je mogao uraditi? Novac je sigurno bio izgubljen. Pa vidio je i sam da automobil nije imao kotač. Tako je magarac počeo razmišljati na koji način je mogao vratiti koki nepravdu. Došla mu je jedna ideja. Uzeo je iz prtljažnika rukavice i škare koje je uvijek sa sobom nosio i otišao u polje ubrati koprivu. Napravio je lijep buket i zavio ga u papir, tako da se nije vidjelo što je bilo unutra. Iz buketa je virio samo koji list.
Otišao je u Ulicu Tri platana. Kako mu je rekao gospodin, nije bilo teško naći kokošinjac.
“Ima li ovdje koke Branke?” pitao je okolo.
“Eno je tamo, ona što se glasno smije”, rekla mu je jedna koka.
Kada je koka Branka vidjela magarca prva misao joj je bila da opet pobjegne. Ali on ju je preduhitrio i rekao kako je došao zahvaliti joj i pokloniti cvijeće.
“Glupi magarac”, pomislila je koka Branka. “Nije ni shvatio da sam ga prevarila.”
Magarac je pružio koki buket. Ona ga je pomirisala, kako se već uvijek radi kada se primi cvijeće. Ali je iznenada počela vikati:
“Aj,aj, sve me peče, izgori mi lice. Ružni magarče, što je ovo, kopriva?” Bila je sva crvena u licu i odjednom dobila prištiće.
“Koko, znaš li onu? Sve se vraća, sve se plaća”, rekao joj je magarac i tužno se zaputio kući.