Sven Adam Ewin
Tama u sebi grozne nakaze skriva.
Bolesne. Ružne. Opake. Zlobne. Kljaste.
Sve što u svjetlu tone, u tami pliva.
Nesreća cvjeta u tami. I zlo raste.
.
No ja sam svjetlost. I tama već se znoji.
I ja ću tamu svući. Da bude gola.
Ona se zrake svjetlosti panično boji.
Svjetlost uvijek presiječe tamu na pola.
I pola bude Nebo, pola Infernum.
I podijele se. I dalje budu sami.
I što je Svjetlo – to bude in aeternum,
A tamno što je – pripadne vječnoj Tami.
Poštujem tamu. (Ja znadem nešto o tom.)
Prvo je bila Tama… A Svjetlo potom.