Anđelka Korčulanić
Između dva poljupca
vrijeme spava na mojim usnama.
Više od mene o ljubavi znaju
srne u tamnoj šumi
i ptice skrivene u bujnim krošnjama.
Rijeke znaju kamo su krenule,
između gora, u potragu
za blagom lađe, davno potonule.
Uljuljkano u sigurnost
more strpljivo čeka,
zna da će jednom u zagrljaj mu stići.
Cvijet se poda pčeli medarici,
zna da će manje sretne obljubiti vjetar
i laganu haljinu svakoj djevojci usput
do nasmijana lica dići.
Noćni leptiri ulete bez šuma
u vlažne snove trava,
pingvini, par izgubljen u mnoštvu,
među tisućama sličnih se nađu,
a na mojim usnama,
između dva poljupca, vrijeme spava.
Mjesec, drug mi u beznađu,
opet se noćas čudi što sam sama.
Razum pomalo gubi, mlade zvijezde
odvlači u sjene i starim srebrom snubi.
Više od mene o ljubavi znaju
i Mjesec i korijen u zemlji, planina
u dodiru s nebom više o ljubavi zna.
Češće no itko mene,
nju sanjiv oblak jutrom ljubi.
——————————-
iz zbirke VRIJEME NE ZNA ZA MILOSRĐE