Miljenka Košto
Ovdje sam u prolazu, sakupljam spoznaje i njima
Punim vreće. Već ih je previše punih, a prazne čekaju sadržaj
Svijet je postao malen, a moj svijet vrvi u meni i pjeva
Mekoći jutra što izranja iz mirnoće vječnosti
Znam voljeti sebe i druge, a prezirati svoje i tuđe mane
U prolazu
Upoznah čari proljeća i hladnu dušu zima
Mirisala sam cvjetove, osjetila slast smokve, lubenice i meda
Gorčinu pelina i kiselost limuna
Trešnje boje krvi i dozrelo klasje rado dijelim s pticama
One niti siju, niti žanju, niti pletu džempere pored perja
A meni drago, uživat ću raskoš cvrkuta i leta
Cvjetnim laticama, čašama slasti i peharom odgovornosti
Okrunim proživljenost majčinstva
Ne brojim koliko sam ručaka skuhala
Koliko dragocjenih ispila kava
Koliko pjesmica dala bjelini papira
Koliko priča o nebu i zavičajnom kamenu zapisala
Koliko ljutnji bacila u provaliju
Moje noge me strpljivo nose,
Pluća dišu, srce u visine tjera vodoskoke
U prolazu
U kostima izgarale godine, kroz sat koji ništa
Ne radi, nego samo visi na zidu i broji vrijeme .
Povremeno stane, prespava.
Ta, tko bi stalno samo vrijeme brojio, ja sigurno ne bih
S vjerom u sebe, u prolazu gledam
Zrnje i grozdove kako u tišini, pod suncem dozrijevaju
Cvjetovi mirišu
Šarm prirode uvijek me iznova privuče sebi bliže
I žalosna vrba o veselju mi nešto šapne
Putujući, kao da sam na nekoj biciklijadi, vrtim pedale
Kako bi život išao naprijed
Uzbrdica me uspori, ali tu je stari hrast
Koji lišćem zašušti, ponudi hladovinu i potočić koji utaži žeđ
Kako bih se odmorila, okrijepila i nastavila putovati
U prolazu
Bore mi brazdaju lice
I dalje sam s jutrom ruku pod ruku
Unatoč maglama ovog trenutka
Koje ponekad sumnjama omotaju vidike
Već mi mirišu neka nova proljeća
I pjevaju o besmrtnosti riječi i koraka