piše: Milan Rajšić
Nekada šarene razglednice s poštanskom markom, a danas digitalna fotografija, najčešće “fotošopirana” kao da je iz raja izašla, šalje našim rođacima, prijateljima, poznanicima i inima, nedvosmislenu poruku: “Lijep pozdrav iz .. Nama je jako, jako lijepo i uživamo!”
I analogni i digitalni pozdrav, imali su samo jednu jedinu, a podsvjesnu poruku: “Nama je bolje nego vama.”
A je li to baš tako? Je li sve vezano za putovanje, besprijekorno pariški plavo, tirkizno zeleno i bordo crveno?
Ima li na i oko putovanja, pedesetak nijansi sivoga, desi li se ponekad i crnilo, obasja li nas ponekad nepodnošljiva besmislenost i praznina bijeloga?
Prvi problemi oko putovanja, počinju s planiranjem. Kako u ograničeni broj dana, među ograničeni broj novčanica u novčaniku, strpati neograničeni broj zanimljivosti neke zemlje.
Najčešće se pravi kompromis: ono što je najvrijednije, toliko dugo koliko je potrebno za nekoliko fotografija, dovoljno nekomforno a kako se budžet ne bi “zdrobio” već u prva 24 sata.
Odlučeno, isplanirano i hajd’mo dalje.
Pakiranje prtljaga polomi i potroši svakoga putnika.
S jedne strane pretjerani zahtjevi i potrebe, s druge limitirana težina kofera, torbe, naprtnjače.., za koje je krivac ili prijevoznik ili naša fizička nespremnost, da teglimo kao stoka.
Što god da ponesemo, uvijek nam nesto nedostaje, koliko god malo da natrpamo, preteško nam je, a tek dolazi na red ono s komada pet, kao da je čovjek hobotnica, pa ima osam ruku, u koje može stati komada pet, u šestoj zapaljena cigareta, u sedmoj kapa, šešir ili kišobran, ovisno o vremenu, a osmom se bez problema otvaraju sva vrata, plaća računi i karte…
U redu, mutirali smo u oktopade i mekušce i stojimo čekajući neko od prometala.
Kod ukrcavanja, guranje, padanje, ispadanje, pogrešni ulaz, pogrešno mjesto, ponovne vratolomije, konačno pravo sjedalo.
Službenik nas preko razglasa obraduje viješću o kašnjenju, sasvim svejedno u polasku ili dolasku.
Svijet sve pametniji, digitalniji i moderniji, a kašnjenja sve duža i duža, često i cijelodnevna, a to je još uvijek ništa prema “gubitku na lotu” ili ti otkazivanju vožnje, sasvim svejedno, bilo to vlakom, autobusom, brodom, avionom…
Što je to za modernu hobotnicu, može se i plivati. Amerika nije daleko.
Sa osam ruku, perajama, krilima ili stotinu nogu, stiže se do rezerviranog prenoćišta i naiđe na zatvorena vrata.
Ulaz moguć tek za sedam-osam sati, zaboravljeni petocifreni kod za otključavanje vrata, ponekad i nevještrom rukom napisana poruka: “Zbog stečaja zatvoreno”.
Nista strašno, čovjek se lako adaptira, pa može kao šišmiš, prespavati obješen o granu drveta u obližnjem parku, ili kao amfibija, noć provesti ispod mosta.
Sve može osim čekati u čekaonici. U čekaonicama se danas čeka samo danju.
Normalan čovjek, noću ionako spava u svom krevetu.
Putnik nije normalan čovjek.
/Kao nekada u Plavom vjesniku, Politikinom zabavniku ili Kekecu: “Nastavlja se u sljedećem broju”/
“Bože mili, kud sam zašo!
Noć me je stigla u tuđini,
Ne znam puta, ne znam staze
Još konaka niesam našo!
Sjever brije s sniježnog brda,
A tuđincu, siromaku
Još je veći mrak u mraku,
Još je tvrđa zemlja tvrda!…”
/P. Preradović/