GOSPA OD ŠKRPJELA
tekst i foto: Marijana Šundov
Ispred mene svjetlucavo plavo more omeđeno zeleno-plavim planinama, prelijeva se u „sto koluri“, iznad svjetloplavo nebo prošarano oblacima. Pod rukom mi od sunca topao kamen bajkovitog zdanja – pravog bisera ljudskog stvaralaštva, posebnog svjedočanstva vjere i ljubavi. Nalazim se na jedinstvenom otočiću čije ime je i poseban znak – Gospa od Škrpjela.
Ime je to otočića i crkve podignute na njemu. Poseban je to otočić jer je djelo ljudskih ruku. A, priča i više od priče kaže kako su braća Martešići (u nekim izvorima Mortešići) daleke 1452. godine na hridi (škripi, škrpjelu) ispred grada Perasta pronašli Gospinu sliku. Po Gospinom zagovoru jedan od braće je ozdravio i dao zavjet kako će izgraditi na mjestu nalaska slike kapelu.
Prema predaji, slika se tri puta „vraćala“ i nalazili su je uvijek na istoj hridi. Pobožni stanovnici grada Perasta shvatili su to kao znak da Gospina slika treba tu na hridi „ostati“, ali u svojoj kapeli. Svojim brodovima Perašćani inače vrsni moreplovci od te 1452. počeli su s nasipanjem kamenja, ali i potapanjem starih brodova oko hridi.
Trebalo je preko 200 godina da se sagradi otočić. Do danas se održao običaj da se svakog 22. srpnja u smiraj dana održava „fašinada“ tradicionalno nasipanje kamenja oko otočića. Uz zvuk crkvenih zvona, te molitvu koju predvodi župnik peraški i pjevanje tradicionalnih Bugarštica, plovi se barkama napunjenih stijenama oko otočića. Barke su inače međusobno povezane i urešene zelenim granama, a prema tradiciju u fašinadi sudjeluju samo muškarci.
Ulaskom u crkvu posvećenu Marijinu Uznesenju zastala sam, Gospa od Škrpjela je jednostavna slika – na crvenoj podlozi Gospa drži dijete Isusa – čini mi se kao da gledaju jedno drugo. Zna se i autor slike, to je barokni slikar Lovro Marinov Dobričević iz Kotora. U mletačkim izvorima spominje ga se pod imenom Lorenzo di Marino, rođen je u Kotoru 1419. godine, u Veneciji je završio školu, a potom se vraća u rodni Kotor gdje otvara slikarsku radionicu. Nakon nekog vremena preseljava u Dubrovnik.
Poglede posjetitelja privlači posebna slika goblen rad Jacinte Kunić, koja je početkom 19. stoljeća živjela u gradu Perastu. Motiv slike je Gospa i dijete Isus. Priča kaže kako je Jacinta vezla iglom pod povećalom goblen i čekala svog supruga, inače pomorca punih 25 godina da se vrati. Kakav je to mukotrpan posao bio svjedoči činjenica kako na pojedinim mjestima goblena na centimetru kvadratnom ima i oko 650 uboda iglom. Upotrebljavala je svilene, zlatne i srebrne niti, ali i svoju kosu za vez. Kosu je upotrijebila za izradu kose Gospe i Isusa, a pažljivim promatranjem otkriveno je kako u Gospinoj kosi ima i srebrnih, sijedih vlasi. Vezilja je čekala i čekala, a vrijeme je ostavilo trag u kosi.
Sjetila sam se stihova pjesme koju tako nadahnuto izvodi legendarna Josipa Lisac: „ Kapetane moj …/ gdje mi tuga plete svud srebro po kosi… Al’ kad se bez želja doma k meni vratiš / toj posljednjoj luci, što te mirno čeka / Ni spaziti nećeš da uz tebe nije / Ona mlada žena, već starica neka / Kapetane moj…“
Prepuna dojmova i ganuta samom crkvom i toplim riječima mons. Srećka Majića koji upravlja peraškim svetištem i župom više od 40 godina, upravljam tihu molitvu Gospi za sve drage ljude, za sebe, a posebno za hrvatski puk koji još uvijek tu živi. Mislim koliko su njihovi preci imali vjere i snage za sagraditi umjetni otočić. Koliko je trebalo njihovog zajedništva u preko 200 godina za nasuti more. Hrabrila ih je, sigurno znam, ona koju mi vjernici s pouzdanjem nazivamo majkom i kraljicom Hrvata. Njoj je crkva i posvećena.
Znam iz osobnog iskustva, nema vjere bez ljudske volje i odluke da uđeš u dijalog s Bogom. Mi druge upoznajemo samo kada se s njima družimo i razgovaramo. Tako je i s Bogom, nema iskustva vjere za onog čovjeka koji je samo promatrač. Odgovore dobiva samo onaj tko pita, a dovoljno je malo gotovo nevidljivo gorušičino zrno vjere za pomaknuti planine – čovjek i njegov Bog. O toj vjeri kroz stoljeća svjedoči i ovo svetište.
Otočić Gospe od Škrpjela jedan je od dva otočića koja leže ispred grada Perasta. Drugi prirodni otočić na kojem se nalazio benediktinski samostan i groblje pod čempresima je otočić Svetog Jurja ili svetog Đorđa kako ga tko od naroda koji tu žive zove.
Ovaj cijeli kraj je naseljen još od prapovijesti o čemu svjedoče nalazišta iz neolitika. Na ovom prostoru su živjeli Iliri i to njihovo pleme Risoniti koji osnivaju svoje naselje Risan. Ilirskom državom vladala je legendrana kraljica Teuta, koja je nastojala pred Rimljanima tom velesilom antike, osigurati prilaz preko tjesnaca danas znakovitog imena Verige. Uglavnom kraljica Teuta naseljava ovdje ljude iz plemena Pirusta po kojem se pretpostavlja da je Perast dobio ime. Iznad Perasta je brdo sveti Ilija visoko 873 metra, a krševito zaleđe i nedostatak obradive zemlje usmjerili su stanovnike prema moru. Gradić doživljava svoj procvat u srednjem vijeku.
Smjenjuju se uprave nad ovim krajem, ali najduže i najviše traga u gotovo 400 godina svoje uprave ostavljaju Mlečani. Venecija vlada od 1420. pa sve do propasti Republike 1797. To je i vrijeme nadiranja s Istoka Osmana te padom Herceg-Novog i cijelog zaljeva do Risna Perast se suočava s opasnošću čestih osmanskih provala, pustošenja i pljački. Mletačka vlast nalaže gradnju obrambenih kula njih devet.
Stoljeća koja slijede obilježena su bojevima Venecije i Osmanskog Carstva u kojima srčano sudjeluju i Perašćani. U povijesnim izvorima zabilježen je Peraški boj koji se odigrao u proljeće 1654. Mehmedaga Rizvanagić krenuo je iz Risna u pohod na Perast. Međutim, prije napada braća Stijepović, nastanjeni u Risnu, javili su svom bratu Petru koji je živio u Perastu o planiranoj akciji Osmana. Izvori navode kako je općinski načelnik Krsto Vicković pažljivo rasporedio malobrojne snage. Branitelji grada su bili u tvrđavi iznad grada i u devet peraških kula. Oni su zalijetajući se iz utvrda, uz pomoć hajduka i stotinjak vojnika iz Kotora, izazivali paniku među turskim napadačima.
Mnogobrojniji Osmani su ušli u grad i popalili kuće te ih opljačkali. Upali su i na otočić Gospe od Škrpjela i opljačkali ga. Međutim konačna pobjeda je pripala braniteljima, napadači su se povukli. Osmani su doživjeli velike gubitke, a poginuo im je i zapovjednik. Samo dva tjedna nakon ovog boja, svjedoče pisani izvori, Boku i Perast je ploveći na svom brodu posjetio hrvatski ban Petar Zrinski. Tom je prigodom ban Zrinski dragocjenu sablju, koju mu je za zasluge u borbama s Turcima darovao grad Kotor, poklonio u čast te pobjede Peraštanima. Prema legendi tada su Peraštani Zrinskom poklonili vrč koji su zaplijenili u borbama s Turcima, a nekad je pripadao Petrovu pradjedu Nikoli Šubiću Zrinskom, junaku Sigetske bitke iz 1566. godine. Na ovu pobjedu podsjeća natpis na hrvatskom jeziku postavljen na pročelju župne crkve svetog Nikole, koji je dao postaviti nadbiskup barski inače Peraštanin Andrija Zmajević.
U 18.stoljeću s prestankom osmanske opasnosti Perast doživljava svoj procvat, a o kvaliteti i čuvenosti Pomorske škole svjedoči podatak kako je ruski car Petar Veliki poslao svoje plemiće na školovanje u Nizozemsku, Veneciju i Perast. Peraštani plove svojim brodovima, sada ih imaju preko stotinu gotovo cijelim svijetom te zahvaljujući trgovini, a naravno koristeći mletačke povlastice ogromna sredstva slijevaju u grad. O tome i danas svjedoče brojne crkve njih 17 i raskošne palače pomorskih kapetana koje i danas stoje. Perast je doslovno kako kaže naš vodič „na kamenu i od kamena“. Njegova urbana cjelina jedan je od najljepših primjera baroknog graditeljstva na istočnoj jadranskoj obali. Ispred nas se diže zvonik visok čak 55 metara. Zvonik je to crkve svetog Nikole zaštitnika pomoraca. Crkva je sagrađena od korčulanskog kamena s renesansnim pročeljem, a u njenoj riznici danas muzeju čuvaju se mnogi vrijedni predmeti.
Interesantna je bila i lokalna samouprava grada odnosno općine Perast. Kako je Perast bio pod Kotorom od 16. stoljeća javlja se pokret za stvaranjem samostalne općine, a pokret se temelji na zakletvi 12 bratstava odnosno 12 kuća. Godine 1585. Perast doista postaje neovisna općina. U gradskom statutu navodi se predstavništvo 12 kuća. Građani su se dijelili na plemiće i pučane. Plemići su imali predstavnike u zboru, a od 1685. do 1719. u radu općeg zbora sudjeluju i pučani. Opći zbor bira gradskog kapetana, gradske suce, kaštelana odnosno zapovjednika kule svetog Križa i vojvodu. Interese općine u Veneciji zastupali su nunciji (poklisari), dok su se u istočnom Sredozemlju za trgovački napredak Perasta brinuli konzuli.
Nakon što je Napoleon ukinuo Mletačku Republiku na ovom prostoru izmjenjuju se francuska, austrijska pa čak i dvogodišnja ruska uprava. U 20. stoljeću Perast je bio u sastavu različitih jugoslavenskih zajednica, a od 2006. kada je Republika Crna Gora referendumom izglasala nezavisnost grad Perast je u Crnoj Gori.
Naša grupa sastavljena većinom od profesora povijesti (suprug je sudjelovao na njihovom savjetovanju održanom u travnju ove godine u Dubrovniku) puna dojmova zastaje na rivi. Gledamo ispred sebe svjetlucavu igru valova, predivne otočiće pred sobom i grad od kamena iza sebe. Razgovaramo, koja je to veličanstvena povijest, koje je to bogatstvo umjetničkih djela počevši od samog grada i njegovog izgleda, palača i crkava. Čuju se samo naši glasovi koja je to tišina i mir oko nas. Ogromni je nerazmjer sadašnjeg broja stanovnika i značenja grada u kulturi i baštini. Posebno je preostao mali broj bokeljskih Hrvata.
„Perast je najtiši grad Boke. Melankolija mrtvih, ostavljenih gradova koji su nekada u bogatstvu bili puni života, vlada u njegovim uskim ulicama što rijetko odzvanjaju od koraka. To je Brugges ovoga kraja i naše zemlje… Cio Perast je kao velika napuštena kuća. Mali trg pred crkvom, s divnim renesansnim zvonikom, tužan je kao raskošna odaja iz koje su svi otišli poslije svršene svečanosti… Stotine jedrenjaka imao je jednom ovaj zavičaj izvanredno vještih pomoraca. „ – piše sjetno hrvatski pjesnik Frano Alfirović, za kojeg su iako rođenog u Zadru suvremenici pisali da je po mentalitetu i nostalgiji Kotoranin.
Ja pak razmišljam o Peraštanki Jacinti Kunić koja je ovdje živjela, gledala otočiće i zaljev i čekala bijela jedra koja će joj dovesti supruga. Povijesni izvori ne navode je li se Jacintin suprug vratio, ali žena koja čeka svoga dragog da se vrati iz rata ili duge plovidbe je gotovo mitska figura opisana u mnoštvu priča i legendi diljem svijeta.
Prva koja mi pada na pamet je Penelopa. Njezinog Odiseja nije bilo 20 godina, lutanje je bilo njegova sudbina i život, doživio je razne susrete, ali nikada nije prestao misliti na Penelopu i svoju obitelj. Odisej se imao gdje vratiti jer je Penelopa sačuvala tu obitelj, odgojila je njihovog sina i u konačnici sačuvala njegovo kraljevstvo od prosaca. Takva je bila uloga i brojnih žena grada Perasta, grada koji je živio od mora.