MOJE RAZGLEDNICE: MAKSIMIR
tekst i foto: Marijana Šundov
Zagreb/ 17.travnja 2016./ Proljeće konačno u Zagrebu… u svoj svojoj ljepoti i raskoši. Čini mi se kako ga nikad nisam tako željno iščekivala kao ove godine.
O, da bilo je naznaka njegovog dolaska u pupoljcima, skrivenim visibabama i ljubičicama po zagrebačkim vrtovima i parkovima, pokojem sunčanom danu u uglavnom kišnoj i oblačnoj veljači i ožujku, i onda gotovo preko noći vatromet boja, cvjetova, mirisa, cvrkuta …Proljeće je tu.
Čini mi se da je tako i s nama ljudima. Duboko u nama i kada je teško krije se obećanje proljeća, nada. Nekada to najbolje osjetimo baš kada nam je najteže… sve je prolazno… i to će proći… i kako je to u Odiseji napisao Homer kada se glavni junak našao između zla i goreg – Scile i Haribde: „Možda će i ovog jednog dana se biti lijepo sjetiti.“ Proljeće ili zima…
Mi ljudi, svoju budućnost, kao što smo stvorili i prošlost, sami oblikujemo svojim odlukama. Naša prošlost nije poput smjene godišnjih doba, sada je prošla zima i teškoće – proljeće i sreća su tu, mi tu svoju prošlost ma kakva bila, uvijek nosimo sa sobom. Od sebe se ne može pobjeći. I ta naša prošlost, a pogotovo kada je nismo svjesni, utječe na sadašnjost. Nekome da donese iskustvo i mudrost, a drugoga da još više zaplete.
Nedavno je prije nekih 10-tak dana, portal European Best Destinations (EBD) na listu najljepših gradskih parkova uvrstio i naš Maksimir. Tako se kao najmanji među njima ( oko 300 hektara površine) našao naš perivoj u društvu „velikana“ kao što su pariški Parc des Buttes Chaumont, El Retiro u Madridu, Hyde Park u Londonu, Villa Borghese u Rimu ili Tiergarten Park u Berlinu.
Maksimir kao oaza ljepote, prirode, mira i sklada to svakako zaslužuje. Krajem 18. i prvoj polovici 19.stoljeća rađa tj. oblikuje i stvara se Maksimir. Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac želio je na mjestu stare biskupske šume podariti građanima Zagreba park za odmor i rekreaciju.
Staze koje je biskup Vrhovac oblikovao još postoje. Jedna od njih koja me uvijek oduševi i prizove mi dašak bajke je pravocrtna os aleje od glavnog ulaza (gdje je portal) sve do podnožja Vidikovca.
Poseban je doživljaj, pogotovo snježnih zima u predvečerje kada se upale lampe i sve je bijelo i čisto, prošetati i osjetiti tu tišinu i ljepotu. Ja se osjetim nekako bliža sebi daleko od gužve, buke…bjelina… čistoća… jednostavno, osjetim sklad i jednostavnost postojanja, kada se zbace sve naslage koje je opterećuju.
Park Maksimir je svečano otvoren za građanstvo 1794. godine i dobio je ime prema svom osnivaču – Maksimilijanov mir ili skraćeno Maksimir.
Kako to obično biva park Maksimir je poslije oblikovan različito od prvotne zamisli biskupa Vrhovca o baroknom perivoju, a krajnji kreator bio je nadbiskup Juraj Haulik. On je za izgradnju angažirao skupinu iskusnih austrijskih umjetnika koji su oblikovali carske perivoje oko dvoraca u blizini Beča.
Biskup Juraj Haulik bio je osoba izuzetnog umjetničkog ukusa s osobitim osjećajem za prirodu, a u isto vrijeme je bio, kako to obično biva kod izuzetno nadarenih ljudi, veliki poznavalac botanike i hortikulture. Kao član Bečkog društva za hortikulturu, 1838. godine izdaje detaljnu uputu za oblikovanje i poljepšavanje perivoja Maksimir.
Nadbiskupove zamisli realizira tada vrlo traženi bečki vrtlar Franjo Serafin Körbler, koji nakon godinu dana rada u carskim vrtovima u Schönbrunnu i Laxenburgu dolazi u Zagreb na mjesto biskupskog nadvrtlara i na njemu ostaje punih 27 godina.
Iz tog vremena je i jedini sačuvani paviljon u parku Maksimir poznat pod nazivom Jeka podignut poslije 1840. godine prema nacrtu Franza Schüchta. Paviljon Jeka uobičajen je u ranoromanitičkim perivojima i naravno uvijek sa simboličkim značenjem posvete gorskoj Nimfi.
Paviljon je izgrađen u čast božici Eho, pa posebno uspješno udvaja i odbija zvukove, što čini posebnu atrakciju koja je sadržana i u njegovom nazivu.
Posebno je privlačan najmlađim posjetiteljima parka koji zastanu i osluškuju ponavljanje svojih uzvika, a nama odraslima izmame osmijeh na lice i sjećanje na djetinjstvo.
Uz paviljon Jeka vrijedi prošetati i do Vidikovca projektiranog po nacrtima ovog istog gore spomenutog arhitekta Franza Schüchta i izgrađenog u tri godine od 1841. do 1843. godine. Vidikovac je najistaknutiji objekt i središte iz kojeg se račvaju te neobična dvokatnica visine 17 metara izgrađena u obliku kule ili tornja.
Skrivena u šumi nalazi se i neogotička kapelica svetog Jurja u kojoj je nadbiskup Juraj Haulik želio biti pokopan. Sagrađena je 1864.godine. Izgradnja i uređenje kapelice zajedničko je djelo domaćih i stranih majstora onog vremena, a prema želji samog nadbiskupa Haulika.
Maksimir – ta oaza prirode i mira u buci velegrada – je na neki način vidljivi spomenik dvojici izuzetnih biskupu Vrhovcu i nadbiskupu Hauliku, koji su željeli nešto učiniti za grad u kojem žive i svoje sugrađane. Imali su želje i mogućnosti i uspjeli su u oblikovanju prostora u ljepotu i sklad spletenu od prirode i djela ljudskih ruku.
Danas park Maksimir zbog svoje iznimne vrijednosti uživa dvostruku zaštitu kao spomenik parkovne arhitekture i kao kulturno dobro upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Tako sam sretna da živim u blizini Maksimira. Kada ne znam što ću i kada sam umorna od zime tj. svakodnevnih briga noge se same upute preko ceste ka maksimirskoj stoljetnoj šumi. Tamo se vratim sebi i osjetim proljeće duboko u duši.