Mira Eljezović
Kao da oduvijek su tu bili,
zeleni, visoki, viti,
urasli čvrstim korjenjem
k’o naše djetinjstvo mirni.
Činilo se, rasli smo s njima i mi
kada smo ih gledali… zelene jablane.
A hladno su ih posjekli ljudi sitni.
Nema ih sada,
pusta je oranica pored pruge,
dok vlakovi jure
i grabe daljine
drhtim od nostalgije i tuge.
Jablani, jablani.
Ukradeni su mojem pogledu i srcu,
Nebo mi je bez zelenila nedostižno,
Plavo i zauvijek daleko.
Ostavite jablane dugovječne,
Ne rušite ih, ne gradite duši ograde,
Neka šušti lišće,
Neka se uspinju sni i prosipa ljepota
s visokog ponosnog drveta.
Neka svjedoče, neka traju kroz godine duge,
Oni su postojanost živa, tu pored čelične pruge.