Suzana Ljepava
Ploveći preko mora
dišem plavetnilo neba
nedostaje samo jedan korak
da sjednem na krila galeba.
.
Ponese me put neba
dotaknuh prstom zvijezde
meka krila galeba
kroz divno plavo nebo jezde.
Tad shvatih da na snovima letim
do filozofa drevnih malo da svratim
besjede, milujući prstima bradu
slušam željno, šta oni znadu.
Pogled spuštam svako malo
gledam, da ne izgubim svjetlo svetionika
drevno znanje filozofa u razmišljanje me dalo
da se vratim i donesem dio zakonika.
Tražim odgovore, vječne dileme
zašto čovjek, često sa dobrog puta skrene.
zašto dobrota svetionik na životnom putu nije
da ih cvrkut ptice ostavi zanesene, zadivljene.
Zato letim sa galebom bijelim
u plavetnilo neba
sa filozofima drevnim, dileme da podijelim.
Ljubav i dobrota da bude svetionik
beskrajno nebo zagrljajima da se natopi
da čovjek uspravno stoji kao zvonik
da se sruše čelični oklopi.
Voda sve ružno da potopi
nečistoću sa haljine da spere
osmjeh djeteta ništa da ne rastopi
da nestanu barijere.