prilog: Sonja Breljak
Berlin-Witenau/ Čim u subotnje popodne napustih stanicu S-Bahna, nekadašnju Alt-Wittenau a danas Karl-Bohnhoeffer-Nervenklinik u berlinskoj općini Reinickendorf, spazih nekoliko poznatih lica.
Nije niti čudo, često smo se, osim nesretnih pandemijskih godina (ne ponovile se), susretali i na tradicionalnim ljetnim koncertima Tamburaškog orkestra Wellebit 1902 u Lindenkirche.
I ovogodišnji ljetni koncert bio je za pamćenje, jedinstven. Ponajprije, jer je najavljeno kako ova evangeličko-metodistička crkva u kojoj redovito godišnje svira Wellebit, vjerojatno više neće biti u funkciji pa je upitno hoće li i biti daljih, pa i Wellebitovih koncerata u njoj. A potom i stoga jer je dvanaest članova Wellebita stvorilo tako divnu atmosferu koja čini da događaj ostane u lijepom i dugom sjećanju.
Lindenkirche je bila lijepo popunjena ljubiteljima tamburica. Voditelj Wellebita Horst Bude narazdvojan sa svojim basom stogodišnjakom, u uvodu koncerta podsjetio je na više od stotinu i dvadeset godina dugu tradiciju ovog orkestra punog naziva Tambouraschen Chor Wellebit 1902 kojeg je te davne 1902. godine osnovao Hrvat, Ličanin Franc Krznar (te do danas ostao jedini Hrvat koji je svirao u Wellebitu), te mu, uz note i instrumente donesene iz Hrvatske, bit će “udahnuo” i lijepu, dugovječnu hrvatsku dušu koja i danas pjeva naučeno prije više od stoljeća. Tako trajati može samo ljubavlju tkano tkanje.
Najavljena vokalna solistica Milica Kräft nije nastupila radi bolesti, no to nije zbunilo članove Wellebita. Koncert su započeli starim, našoj široj javnosti skoro nepoznatim hrvatskim skladbama: “Agramer marš”, “Talasi na Jadranskom moru”, pa potom “Marijana”, “Neka zora ne svane”, “Dalmatinka”… a nastavili melodijama iz cijeloga svijeta. U pauzi koncerta, ugodno se družilo a potom opet uživalo u glazbi. Treba li reći, na koncu su svirali tri dodatne skladbe a svi posjetitelji pjevali su zajedno s Wellebitom.
Doma pogledam fotografije s prijašnjih ljetnih koncerata Wellebita. Na prošlom je bilo nekoliko članova više nego li ove godine. Jasno, godine ne stoje, vrijeme neumitno teče, Wellebit traje u svom drugom stoljeću. Sretni smo s ovom generacijom članova Wellebita dijeliti nekoliko decenija lijepog prijateljstva.
Divan je, divljenja vrijedan entuzijazam i ljubav prema glazbi koju ovaj u svijetu jedinstveni orkestar i njegovi članovi šire oko sebe i koja potiče zaneseno slušati ih i pjevati s njima, sjedeći u klupama pokretati tijela s lijeva na desno, u laganom zajedničkom ritmu. Po mnogo čemu, nezaboravan ljetni koncert Tamburaškog orkestra Wellebit 1902 u Lindenkirche.
