NEMOGUĆA MISIJA

Ništa nije nemoguće
piše: Emil Cipar

Ovih dana jedna obljetnica …jedna obična godišnjica jedne internetske WEB-stranice. Ništa novo ni neobično u današnje vrijeme kada se milijuni WEB-stranica dnevno rađaju i umiru u globalnom umreženom svijetu.
Ali ipak …za mene ova godišnjica ima poseban značaj. WEB-stranica o kojoj je riječ zove se „Hrvatski glas Berlin“ i jednu od 62 godine mojega života posvetio sam njoj.
Jedna internetska stranica ima u prosjeku vijek od pola godine. Počne se obično s velikom euforijom i puno entuzijazma, ali se sve to …već nakog kraćeg vremena isprazni. Dokaz su bezbrojne mrtve duše koje tumaraju internetom i u kojima nema više ni traga života.
Kako to izgleda sa „Hrvatskim glasom Berlin“? Kakva mu je budućnost?
Nemam odgovora, jer ne mogu gledati u budućnost, ali nakon jedne godine postojanja mogu analizirati razvoj i dopustiti si neke prognoze.
Počelo je …kako bi to drukčije moglo biti …sve na internetu. Jedan isluženi novinar u Slavonskom Brodu pokušava naći novi smisao života. Godine provedene u inozemstvu ostavile su tragove. Trebalo bi sva ta iskustva staviti na papir …objaviti negdje.
Istovremeno u Berlinu jedna novinarka novije generacija objavljuje svoja zapažanja.
Ali na neki način …oboje su nezadovoljni. Primjećuju da stvarne …velike teme ostaju nezabilježene, jer niti jedan medij to ne zanima. Hrvati u inozemstvu su prepušteni sami sebi, a veza s njima moguća je samo ako se zadovoljavaju postojeći klišei i predrasude.
Novinar je već pomalo umoran. Pomirio se sa činjenicom da će najvažnije priče i događaji iz iseljeničkog života ostati neobjavljene.
Isluženi novinar i aktivna novinarka se ne poznaju iako rade zajedno u jednom mjesečniku.
Igrom slučaja, radeći na jednom zajedničkom projektu …stupaju u međusobni kontakt.
U porukama …uz onaj poslovni dio obvezan je i privatni dodatak, a on je pun frustracija i osjećaja nemoći učiniti nešto da bi se stanje promjenilo na bolje.
Rađa se ideja o nečemu zajedničkom, o nečemu u čega bi oboje moglo unijeti svoje iskustvo i svoja stvarna, a ne naručena zapažanja.
U jednom od razgovora novinarka izrazi želju da bi željela imati svoju WEB-stranicu, na kojoj bi pisala što se događa u hrvatskoj zajednici u Berlinu.
Na prvi pogled ništa lakše od toga. Kolegica ima dobar uvid u sve društvene događaje. Urediti stranicu isto nije nikakav problem, niti veliki trošak.
Ovo bi bio kratak uvod u priču koja se zove Hrvatski glas Berlin.
Bilo mi je zanimljivo …zajedno sa Sonjom …otvoriti blog. Mislio sam …Sonja će imati svoju igračku …tu i tamo će napisati nešto, a ja ću to moći pročitati u Slavonskom Brodu. Ugodno i praktično. Istina …ja živim u Slavonskom Brodu …mene se ne tiče što se u Berlinu događa, ali dobro štivo rado se čita svugdje.
I tako nastao blog istoga naziva …na dan 16. listopada 2009, šaljemo poruku Migrapolisu ...das Kind ist geboren! …dijete je rođeno.
Što je Migrapolis i koliki je njegov doprinos u nastajanju Hrvatskog glasa …ne bih ovdje o tome, jer mislim da je čitateljima poznata dobro poznata ova web-stranica na kojoj se ovaj autorski dvojac prvi puta pojavio zajedno.
„Nemoguća misija“, bio je prvi naslov priloga objavljenom  na blogu.
Radilo se o Mladenu Pucariću maratoncu iz Pule. Došao čovjek na Berlinski maraton, sudjelovao u njemu, a Sonja napravila izvrsnu reportažu.
Kako se sudbina zna nekada poigrati s ljudima. Niti Sonja, niti ja nismo mogli slutiti, koliko simbolike, koliko pouke sadrži ta priča. I koliko sličnosti između Mladena Pucarića i „Hrvatskog glasa Berlin“.
Jer …Mladen Pucarić nije obični maratonac. Invalid je i kreće se u kolicima. Ali …to mu ne smeta da bi se mogao uspješno baviti maratonom.
Kao što niti Sonja niti ja nismo stvoreni da bi izdavali internetske novine. Za to je potrebno puno ljudi u operativi, puno novaca i puno jake volje.
Osim volje nismo posjedovali ništa drugo.
Nakon godinu dana redovnog izlaženja možemo reći da je „Hrvatski glas Berlin“  u potpunosti opravdao svoje nastajanje. I umjesto da mi oblikujemo njega, on je oblikovao nas.

Upornošču i voljom, koja je slična volji hendikepiranog maratonca iz reportaže pod naslovom „Nemoguća misija“, uspjelo nam je stvoriti list na kojemu danas rado radi nekoliko dopisnika iz raznih krajeva svijeta. Svi su se oni jednoga dana priključili našoj ideji i ostali do danas vjerni.
A „Hrvatski glas Berlin“ čita se u cijelom svijetu. Ne bih o brojkama, koje svaki dan rastu, ali bih napomenuo da na Berlin otpada petina svih naših čitatelja, kao što nas u Zagrebu čita jedna petina čitatelja. Veliki dio čitatelja je iz Slavonskog Broda, a ostatak podjeljen po cijelome svijetu.
Drugi nas rado citiraju i preuzimaju naše priloge. Raduje nas to, jer je to dokaz da vrijedimo nešto, a omogućuje da se dobar glas proširi.
To nismo niti sanjati mogli. I to sve bez urednika deska, bez tajnice uredništva, bez… Samo naši dragi prijatelji i suradnici, koji redovno šalju priloge i vjeruju u našu ideju.
I vi dragi čitatelji, koji nas redovno pratite.
Uskoro ćemo redizajnirati portal, preći na veću domenu, jer i ova …iako nedavno povećana, već puca po šavovima.
Dužni smo to …vama, našim suradnicima i prijateljima …dužni smo to i nama, a najviše smo to dužni Mladenu Pucariću, koji nas je naučio šta sve može učiniti jaka volja.