tekst i foto: Antun Lukšić
Priča ili vjetar, minulih vremena…
Tko je taj vjetar, uvijek spreman da voli, pruži ti nježnost u sreći, tuzi i boli?
Tko je to „ona“, spremna da ljubi, dira te po kosi, svu nježnost ti daruje, božanskim glasom ti govori i u aleji kestena, poput vjetra se izgubi.
Eh, taj vjetar, prepušten vlastitoj sudbini, noseći sa sobom kapljice jutarnje rose i mirise cvijeća, nježna i krhka, obavijena iznimnom ljepotom, već tisućama godina odolijeva raznim, već minulim nedaćama.
Da, to je „ona“, to je žena!
Njezine fine strune, prepoznaju tvoju radost, sreću ili pak, tugu. Ona je poezija u tvojoj radosti, oslonac u teškim danima, a da često pri tome zanemari i vlastitu bol, povuče se u sjenu i iz nje ti pruža svu svoju snagu, široku paletu osjećaja i ljubavi.
Da, to je „ona“, to je žena!
I tako krhka i nježna, poput kakvog vjetra, ponekad lahor, ponekad bura, kreće se u našem životu, svojim šarmom i ljepotom prožima dušu našu i sa svakog cvijeta kojim prođe, miris njen ti donese, pokoju kapljicu rose, jer zna se, to samo vjetrovi nose.
I dok ju slušaš u trenutku dok govori, promatraš njene usne, koje poput cvjetnog pupoljka svoj slatki nektar ti pruža, opijajući te njenom slatkoćom i bogatstvom okusa, oplemenjuje tvoje srce, umiruje dušu.
Nije ovaj svijet stvoren za jednoga, stvoren je za dvoje i nije ovaj svijet samo za mene, stvoren je i za nju, jer ona dođe nošena vjetrom i zauvijek mi ostane u duši.