Nada Vučičić
Mi smo umrli dušo sjećaš se
Pred plodovima razlistalu jesen
U ružičnjaku posebnih ruža
Uzgojenih starim reznicama
.
Mi smo mrtvi dušo povjeruj već
Razapeti na napuštenim stranicama knjiga
Davno izbrisanih poznatih nam putokaza
Čuvari svoje pozicije… slonova
Leptiri su otisnuti na crnom ukrasu noći
U predvečerju našeg umiranja
Vosak se topi i kapa po otiraču pred vratima
Ni sedam ledenih vrhova ne mogu tu pomoći
U vodu su pretvoreni slap su sad
Cetina huči glazbalom smijeha
Ne jauče od boli kad udara u stijene
Još malo i moru će u zagrljaj Ono liječi
Djevojke koje čitaju Ponos i predrasude
Dječaci vitlaju drvenim mačevima
Reći će kad odrastu: bilo je to jednom
Pamte nas vode i slike iz spomenara
Tko će nas pamtiti iza grobnih ploča?
Daleki obrisi putujućih oblaka
Kad nebom prošetaju prije kiše
Podijeljeno vrijeme na dvije polovine
Prekriveno korovom napuštenih kolodvora
Godišnja doba o kojima pišemo pjesme
Nudeći hranu nesretnima kao otrov
Patnja je zavodnik “nikad” umrlih pjesnika
Mrtvi smo dušo
Ne osvrći se i ne lupkaj
Rasutim kostima
Gluh sam kostur kamenom prekriven
Neću da čujem
Neću da vidim
Patnju novih uzdanika