piše: Slavica Jurčić
Kad naša djeca odrastaju mi očekujemo od njih da postignu ono što mi nismo uspjeli i često na teret svoje djece stavljamo i svoj teret.
Da bi mali Junaci postali veliki Junaci trebaju podršku roditelja, trebaju podršku okoline. A kakvu podršku imaju roditelji djece s autizmom? Većinom – nikakvu!
Mi roditelji prolazimo razne pretrage s djecom. Kod neurologa, [fb_button] psihijatra, defektologa, logopeda, čekamo predugo. U našem gradu ni jedan zubar ne može popraviti ili izvaditi zub djeteta s autizmom.
Problem je i što naša djeca, mislim na djecu s autizmom, ne idu u školu s “normanom” djecom,u a vrtiću idu u posebne skupine u kojoj većina djece nije verbalna.
Problem je i prava koja roditelji djece s autizmom ne mogu ostvariti jer im institucije koje im trebaju pomoći ne daju dovoljno informacija.
U čemu je problem?
Jesmo li mi roditelji zakinuti? Jesmo!
A zašto?
Vjerovatno zato što se društvo nije dovoljno informirali o potrebama roditelja djece s autizmom.
Što učiniti s bolesnim autističnim djetetom a nemamo baku ili djeda koji će ga čuvati kada ne može u vrtić?
Treba li roditelj dati otkaz da bi se sam brinuo o djetetu, treba li roditelj odustati od svojih snova o karijeri?
Ne znam, ja nikada nisam radila, imala karijeru… Odlučila sam ostati sa svojom djecom i odhraniti ih.
Smatram, nisam pogriješila, ali smatram da nisam iskoristila prava koja moj sin kao autist ima: povećani dječji doplatak, osobnu invalidninu…
Ipak, do sada smo živjeli i bez toga, a potrebe jednog mladića i njegovog napredak ovisi o financiranju, ovisi i o nama roditeljima. Hoćemo li mi moći njemu pomoći, njega sada čeka visoko obrazovanje, treba napraviti veliki korak u životu.
Koraci koje naša djeca rade su polagani, a nama se čine teška. Kako mi možemo pomoći jedni drugima, trebamo imati strpljenja, tražiti odgovore,biti hodači naše djece,ne smijemo se stiditi Autizma.
Autizam trebamo prihvatiti, javno reći: Da, moje dijete je autist.
Ne moramo očekivati od okoline da nas razumije, ali učimo okolinu da nisu svi savršeni,nisu sve djevojčice rođene za balerine,i nisu svi dječaci rođeni da postanu nogometaši.
Naša djeca su rođena da bi ih mi voljeli i pazili,naša djeca trebaju posebnu pažnju,a mi roditelji trebamo podršku okoline.
Autizam je i dalje nepoznanica, mi roditelji trebamo stručnjake. U Hrvatskoj su najbolji stručnjaci na ERF-u u Zagrebu, to je Edukacijsko rehabilitacijski fakultet koji ima tim stručnjaka koji provode testiranje na djeci. Jedino oni mogu da naprave procjenu za djecu s autizmom.
Na žalost, u Hrvatskoj imamo i puno odraslih sutista koji nisu dijagnosticira<često se vode pod dijagnozama psihičkih poremećaja,a zašto,možda u djetinjstvu nisu imali znakova,nisu pravili probleme?
Tema Autizma je neiscrpna,treba ju otvoriti,treba se društvo osvijestiti,treba roditeljima pomoći,nemojte ih izbjegavati,pomozite im.