piše: Julijana Matanović
U ljetne sutone, nakon što bismo odigrali posljednje minute nogometne utakmice, livadu – koja je našim dječjim očima predstavljala najljepši stadion na svijetu – prenamjenjivali smo u igraonicu.
Sjeli bismo, onako oznojeni, jedno do drugoga. Prije toga bismo se napili hladne vode koju je netko od nas, u bijelom emajliranom amperu, donio s obližnjeg bunara.
Nismo smjeli sjediti sabijeni. Između dvoje nas moralo je ostati barem metar slobodne tratine. Leđima bismo se okrenuli prema cesti, pravoj kaldrmi, koja je vodila prema općinskom središtu. Gledali bismo prema pruzi po kojoj je nedavno prošao poslovni vlak Podravka express.
Prvi bi sjeo dječak velikih plavih očiju i plave čekinjaste kose koja je u srpnju postajala nalik suncu. Taj Plavooki je u našim nogometnim dvobojima najčešće bio golman. Ekipe smo slagali svaki dan iznova. Dva bi se momčića javila za kapetane i oni bi birali suigrače. Kao jedina djevojčica nogometašica, u početku sam bila rezerva. Sve do trenutka kad se igrač, kojeg smo zvali Garavi, nije ozlijedio pa su njegovi dečki morali pomoć potražiti na klupi, točnije na hoklici donesenoj iz mog veršteta. Već nakon deset minuta igranja predriblala sam tuđeg kapetana i zabila gol u desni gornji ugao stative sklepane od ukradenih stabala mlade topole. Livadom se prolomio krik muškog čuđenja. – Šta zijevate, ko babe na pijaci, vidite joj noge, deblje su od naših tri puta – viknuo je prevareni čuvar gola bez mreže. „Stvarno, šta ja vidim u tom žutom žgoljavcu“, pomislila sam. I prekorila samu sebe. Tog sam dana trebala savladati prvu žensku lekciju. Muškarcu se nećeš svidjeti ako budeš bolja u onome što on osjeća svojim područjem. Trebala sam, ali nisam.
Nakon toga, golman plavih očiju vješto je prikrivao da mu je drago što nas kapetan stavlja u istu momčad. Za razliku od njega, ja bih poskočila kad bi, nakon što izaberu njega, čula kako spominju i moj nadimak.
– Biram Bosanca – rekao bi kapetan i namignuo mi.
O mojim vještinama primjerenim dečkima, a ne dobro odgojenim djevojčicama, počelo se prepričavati i izvan granica naše livade. Vijest je stigla i do samoposluge, i do župnog ureda, i do Bijele kuće u kojoj su radile službenice Kombinata, majke i tetke djece iz mog razreda. Hoklicu sam, za kaznu, morala vratiti na njezino mjesto. U verštet, među alate. Nije me to nimalo pogodilo jer sam – od dana kad se na mene počelo računati – bila neizostavni dio terena. I nije prošlo puno vremena a svi su dečki – osim golmana plavih očiju – jasno iskazivali želju da budem u sastavu njihove ekipe. Jer, sa mnom je pobjeda bila izvjesnija. I nakon pet i po desetljeća, neugodno mi je o tome na takav način govoriti. No, bilo je tako.
Žuti se jako volio igrati Pokvarenog telefona. Možda zbog toga što se u njegovoj kući, izgrađenoj u centru mjesta, nalazio, uz mnoge druge, i taj napredni uređaj. Mi koji smo stanovali petstotinjak metara istočnije, na popularnom drumu, telefonske aparate dobili smo puno godina kasnije. Naši stariji su za uvođenje linije morati podići dvogodišnje sindikalne kredite. A sve do tada, da bismo razgovarali s familijom, rasutom po gradićima naših socijalističkih republika, morali smo se nekako snalaziti. Moja je teta redovito, četvrtkom popodne, odlazila prijateljici koja je stanovala u blizini željezničke postaje. Točno u 17 sati okrenula bi pozivni broj pošte u maloj bosanskoj kasabi. Tamo je slušalicu podizao službenik koji je nakon toga zagalamio ime njezine majke. Majka, umorna od kilometarskog pješačenja do te neobične đavolske sprave, sa svojom kćerkom izmijenila bi nekoliko rečenica o zdravlju, o novorođenim unukama i seoskom paroku. Razgovor bi trajao kratko. Ne zbog toga što se njih dvije nisu htjele sjećati lijepih zajedničkih godina i što nisu imale što jedna drugoj novo reći, nego zbog toga što su se razgovorne sekunde plaćale, kako je teta znala govoriti, suhim zlatom.
Čekinjasta golmanova kosa nakostriješila bi se još jače nakon što bi on napravio raspored sjedenja za igru Pokvarenog telefona. On prvi, do njega njegov prijatelj, a ja, jedina djevojčica, negdje u sredini; ni previše blizu, ali ni previše daleko od startnog mjesta. Igra se sastojala u tome da osoba prva u nizu smisli kratak tekst, do tri rečenice, i da ga šapne na uho igraču do sebe. Taj drugi, isti čas, tekst prosljeđuje sljedećem. I tako sve do posljednjeg u lancu. A taj posljednji je bio dužan naglas izgovoriti ono što je čuo. Nakon toga plavooki bi izrecitirao riječi koje je šapnuo na samom početku. I ekipa bi najčešće udarila u smijeh. Završna se varijanta gotovo redovito razlikovala od početne. Čim bi smijeh utihnuo, golman je započinjao analizu. Dobro raspoloženje ustupilo bi mjesto nelagodi i stidu. Moralo se znati tko je krivo čuo, čije su uši prljave, tko ne govori razgovjetno. Nikome nije padalo napamet da netko od nas može namjerno prenijeti krivo. A bilo je situacija kad su naše uši i priželjkivale čuti drukčije. Kako su samo moje zašumile u trenutku kad je u njih ulivena rečenica o crvenokosoj djevojčici kao najljepšoj u našoj školi. Došlo mi je da je preoblikujem po svom ukusu. No, svaku takvu pomisao, sasjekla sam u samom začetku. Svi bi me proglasili ljubomornom i k tomu još pomislili bi kako ne perem uši. A zbog te činjenice imali su pravo, čim krene škola, prijaviti me dežurnom higijeničaru mog razreda.
Golman ne bi započinjao drugi krug iste igre dok ne bi otkrio krivca, onog od kojeg je sve krenulo po krivu. Taj bi bio kažnjen nesudjelovanjem u sljedećoj rundi.
Često se sjetim svojih slavonskih dugih ljeta. Tada me zabole davno natučena koljena. Gledam ovih dana vremensku prognozu za istok zemlje i čujem zemlju kako puca od vrućine. I vidim onu omaglicu koja je granicu između livade i Krndije, neba i zemlje, pruge i vagona činila nejasnom.
Odavna nisam čula za igru pokvarenog telefona, za igru u kojoj su prozivani oni koji su nešto krivo čuli i u novom obliku slali dalje, igru u kojoj je odnos prema izgovorenom i prema istini predstavljao svetinju. S jasnim pravilima; prenijeti slušatelju onako kako je bilo na samom početku.
Ovih dana, daleko od nogometnog stadiona mog djetinjstva, susrećem bivšu studenticu. Nismo se vidjele desetljeće i po. Ukrcava se na brodić prema otoku. Za ruku drži dječaka čije su potkoljenice pune modrica. Ona me pita za zdravlje, kaže da se nisam puno promijenila, zanima je kako sam proživjela nedavne prozivke kolega iz književne udruge. I dodaje da je nedavno srela prijatelja s iste godine, pjesnika, i da joj je on rekao, a njemu je rekao jedan puno stariji kolega i član iste udruge, da sam u svom dopisu, kojim tražim brisanje iz časnog članstva, izvrijeđala preostalih 471 mudrih bića s popisa. Dodala je i da se ona jako začudila. – Ne mogu to povezati s vama – baš tako je rekla.
Ona govori meni, a njoj je rekao kolega, a kolegi je, opet, rekao ugledni član kojem je rečeno iz prve ruke… Gledam je i vidim te svoje bivše kolege kako sjede jedan do drugoga, vidim i lice njihovog golmana, i usta koja čitaju ono što ne piše iznad mog potpisa. Srećom, moj je dopis poslan glavom odboru udruge bio kratak i ja sam ga, za uši svoje studentice, izrecitirala razgovjetno. Pogledala me začuđeno. A potom je, posve nenadano, umjesto komentara izustila: Pokvareni telefon. Bilo mi je milo što me podsjeća na igru mog djetinjstva, i što mi zbog toga nestaju bore, smanjuje se kilaža i vraća sjaj očima. No, u isto to vrijeme, žalila sam što nevine trenutke odrastanja povezujem s ljudima koje zbilja ni na što više ne obvezuje. S njima koji ne bi dalje prenijeli da je crvenokosa najljepša djevojčica u razredu. Najiskrenije rečeno, htjela sam izbrisati onu sliku iz davnih ljetnih slavonskih sutona: Ja stojim na livadi, gledam Podravku – express koja juri i presijeca naš stadion, i vjerujem kako sad u njoj sjede pisci iz moje čitanke; veliki i pravedni. Čistih ušiju i piši J, piši…piši, ne boj se… i čistih gaća.