Ruža Zubac-Ištuk
Križ je posvuda: u materiji svijeta, u ljudskom umu
i duhu što ne da
čovjekovom razumu da poklekne
i padne pred plodovima gnjeva.
On čuva oltare, spomenike, zvonike, kućne pragove,
vječna počivališta
od međusvjetovne najezde, demona i kataklizme.
Bez križa ne počinju mnogi obredi: svete mise, suđenja, zakletve, pokopi i vjenčanja,
mnogi duhovni mitovi jer je svjedok pravde i nepravde, pokajanja i obećanja.
Križevi vise na zidovima kao nadahnuće i opomena, oko vrata nevjernika
i vjernika rjeđe kao ukras nego simbolika.
Oblik križa ima čovjekovo tijelo – glavna knjiga opstanka od postanka
u kojoj je pohranjena duhovna bit.
Ima križeva koji prate u srcu zbivanja
i potiču žar da rasplamsa nadahnuće umjetnika,
udijeli mu svjetlost i toplinu – zrelu mudrost i slatku gorčinu.
Ima križeva koji ne dopuštaju svome prosjaku pred bogataševom kućom prositi,
zato uzimaju dio samoga sebe kroz život s njime nositi.
I malih križeva ima kojima se sijede glave ponose jer ih lako
i bezbrižno cijeli život nose.
I teških križeva ima koje djeca od rođenja nose
i dok padaju pod njima komad srca im se otkida – život gubi volju.
Ima i onih koji se smiju dok pritišću snažna pleća,
iza kojih ostaje crveni trag u snijegu, prašini i smeću.
I onih koji šire tjeskobu mržnje u grudima dok upravljaju ljudima.
I onih koji munjom lome samopouzdanje stabala i gromova.
I onih koji crvima bacaju otvorene rane, tuđom se mukom hrane sa zlatnoga pladnja.
Moj križ omotan je mojim tijelom i snagom duha od rođenja do starosti,
od snage do slabosti, od tuge do radosti.
Sa mnom je rastao, sa mnom je stasao, sa mnom se zadjevojčio i ženom postao,
sa mnom se prstenovao – i ostao.
U istoj korablji snovima brodimo, skupljamo i dijelimo znanje.
Desetljećima istim cestama miljama hodimo tražeći prijatelja od povjerenja.
Iz istog kaleža umiva nas i blagosiva voda sveta
i nitko ne vidi da sam na njemu razapeta.
15.6. 2017.