Gordana Igrec
Točno u 19 sati,
cijela zemlja
sluša – vijesti!
Gleda – Dnevnik!
A ja slušam…
Edit Piaf.
Pred očima
se vrti vergl
cijeloga mi
života.
Svi likovi
iz obitelji.
Svi od reda
lijepi i smjeli,
što su puno
od života – htjeli.
Puno, previše – imali,
puno, previše – snivali.
Previše i bučno
voljeli,
na koljenima
ni za što nisu
molili.
Sitna stasa,
lijepa lica,
k’o iz Provance
ili centra – Pariza.
Zalutali u ove
balkanske magle
i kiše…
Vrti mi se tako
ringišpil sa prošćenja,
jer ja sam
prošćenjsko dijete,
koje stupa i igra
kao čigra,
tužnu igru života
olovnih vojnika
i pajaca.
U zemlji
bez gušta,
boja,
mirisa,
okreta
i pokreta.
U zemlji,
dežurnih – mudraca!
Poput sličica
iz kaleidoskopa,
nižu mi se
likovi dragi
svi od reda
Parižani po licu,
tijelu
i šik – odijelu.
Što nestali
su bez traga,
mirnim smrtima
u zemlji radnika
i seljaka
na brdovitom Balkanu.
A ja, opet…
pjevam i njišem se…
i suze brišem,
na – Edith Piaf.
I ni za čime
ne žalim.
Bilo je svega.
I suviše.
Samo da su…
njihove ljubavi,
tiše i tiše.
U tom slučaju,
nekako,
lakše se
– diše.
Pjevaj Piaf!
Sičušna k’o vrapčić.
Bigliši k’o slavuj,
dok na Dnevniku
cijela se zemaljska
kugla vrti nesretna
od života
i svoje očekivane – smrti.
A vani?…
Grmi i sijeva
i neka se mutna,
balkanska kiša
niz okno slijeva.
Kroz grmljavinu
čuje se slaba jeka:
Brrravooo! Brrravooo!
Sa onim, prepoznatljivim
francuskim “rrr”.
Meni se spava.
Ne zna se
više,
je’l ovo san
ili java?…