MOJA EDIT PIAF

Gordana Igrec
Točno u 19 sati,
cijela zemlja
sluša – vijesti!

Gleda – Dnevnik!
A ja slušam…
Edit Piaf.

Pred očima
se vrti vergl
cijeloga mi
života.
Svi likovi
iz obitelji.

Svi od reda
lijepi i smjeli,
što su puno
od života – htjeli.

Puno, previše – imali,
puno, previše – snivali.

Previše i bučno
voljeli,
na koljenima
ni za što nisu
molili.

Sitna stasa,
lijepa lica,
k’o iz Provance
ili centra – Pariza.

Zalutali u ove
balkanske magle

i kiše…

Vrti mi se tako
ringišpil sa prošćenja,
jer ja sam
prošćenjsko dijete,
koje stupa i igra
kao čigra,
tužnu igru života
olovnih vojnika
i pajaca.

U zemlji
bez gušta,
boja,
mirisa,
okreta
i pokreta.

U zemlji,
dežurnih – mudraca!

Poput sličica
iz kaleidoskopa,
nižu mi se
likovi dragi
svi od reda
Parižani po licu,
tijelu
i šik – odijelu.

Što nestali
su bez traga,
mirnim smrtima
u zemlji radnika
i seljaka
na brdovitom Balkanu.

A ja, opet…
pjevam i njišem se…
i suze brišem,
na – Edith Piaf.

I ni za čime
ne žalim.
Bilo je svega.
I suviše.

Samo da su…
njihove ljubavi,
tiše i tiše.

U tom slučaju,
nekako,
lakše se
– diše.

Pjevaj Piaf!
Sičušna k’o vrapčić.
Bigliši k’o slavuj,
dok na Dnevniku
cijela se zemaljska
kugla vrti nesretna
od života
i svoje očekivane – smrti.

A vani?…
Grmi i sijeva
i neka se mutna,
balkanska kiša
niz okno slijeva.

Kroz grmljavinu
čuje se slaba jeka:
Brrravooo! Brrravooo!
Sa onim, prepoznatljivim
francuskim “rrr”.

Meni se spava.
Ne zna se
više,
je’l ovo san
ili java?…

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments