piše: Edit Glavurtić
Vice Vukov 3. kolovoza 1936.- 24. rujna 2008.
Prije nego što je u našu kuću stigao televizor, svaku smo večer slušale radio, a naročito subotom i nedjeljom poslijepodne, kad su na rasporedu bile popularne emisije Po željama. Ljudi bi platili da uz pjesmu po njihovom izboru najavljivač pročita čestitku povodom nečijeg rođendana, imendana, vjenčanja, odlaska u vojsku ili u mirovinu. Svega se moglo čuti, popularne pjesme ponavljale su se više puta tijekom poslijepodneva, a mama i ja često smo uz radio pjevušile. Radilo se o šlagerima, a ponekad, kad bi zapjevao pjevač ljepšeg i izražajnijeg glasa, mama bi uz uzdah rekla:”Nije ti to ništa, da si samo čula kako je pjevao naš Vice! Dok si ga slušao, prolazili su te žmarci! Kakav je to bio glas, nikad nitko neće pjevati kao naš Vice!”
U ovećem snopu gramofonskih ploča koje je tata donio uz moj prvi gramofon, nalazile su se i dvije singl ploče maminog famoznog Vice, s pjesmama Zvona moga grada i Tvoja zemlja. Napokon je došao trenutak da čujem taj toliko hvaljeni glas, ali tek nakon što je mama zatvorila prozor i tražila da malo utišam ton. Zatim smo nas tri, glava prignutih nad plavi gramofon, usredotočeno slušale kako Vice pjeva To je tvoja zemlja, tu sagradi dom /Tu je stari temelj, tu na kršu tvom. I bilo je lijepo, i nekako svečano, kao da se od tog glasa i te pjesme mala soba proširila i postala svjetlija, iako nisam osjećala isto što je osjećala mama, i nisu mi kao njoj, poslije zadnjeg akorda svjetlucale oči.
U to je vrijeme Dubrava bila periferija izvan tokova i zbivanja, a politika tema o kojoj se nije puno govorilo. Dvije godine ranije, 1971., u razgovorima su se znala provuči imena Savka, Tripalo, Pirker, izgovarana s uvažavanjem ali ispod glasa, a onda je to prestalo i interes predgrađa usmjeren je na druge teme. U isto to vrijeme, koje će kasnije postati poznato pod nazivom Hrvatsko proljeće, dogodio se i nekakav incident o kojem se dosta nagađalo, iako nitko nije znao o čemu se točno radilo. Govorilo se da su se na nacionalnoj osnovi posvađali Vice Vukov i Đorđe Marjanović, nakon čega je Vici zabranjeno nastupati dok je Đorđe nastavio pjevati, ali njegovo ime više nikad nije izgovoreno a da nismo pomislili i na ono drugo, koje je bilo bolje prešutjeti. Sam Vice je, kako smo saznali kasnije, u strahu od progona vlasti, nakon turneje u Australiji ostao u Parizu gdje je boravio četiri godine, studirao te naposljetku diplomirao na Institutu za visoke međunarodne studije. U međuvremenu su njegove pjesme nestale iz radio etera, ploče su povučene iz trgovina, zavladao je muk, a ime mu je postalo nepoželjno i izgovaralo se šapatom. Ljudi su ga slušali u potaji, iza zatvorenih prozora i vrata, a priče o njegovu čudesnom glasu prenosile su se stvarajući od njegova imena simbol i mit.
U Zagreb se vratio 1975. godine, nakon što se situacija primirila, ali pozivi za festivale prestali su stizati, a javni nastupi i dalje su mu ostali zabranjeni. Potom je na Filozofskom fakulteta diplomirao talijanski jezik i filozofiju, i zaposlio se u Matici hrvatskoj kao lektor i prevoditelj. Svako malo do nas bi stigla neka priča o tome kako ga je netko negdje vidio, i svaka je svjedočila o njegovoj ljubaznosti, srdačnosti i gospodskim manirama. “Bio je krasno obučen, u fino odijelo i kaput, vidjelo se po svemu da je gospon čovjek”, godinama je prepričavao susjed koji je Vicu Vukova vidio negdje na Zrinjevcu. “Pozdravio sam ga a on je ljubazno uzvratio, i nasmijao se, iako se ne poznamo.” No bilo je i drugačijih priča, koje će puno kasnije, sam Vice spomenuti u svojim intervjuima, a koje su govorile o dobrim poznanicima, pa čak i prijateljima, koji su tih godina okretali glavu i prelazili na drugu stranu ulice, da ih ne kompromitira susret s politički nepoželjnom osobom.
Nepravedna i besmislena zabrana ostala je na snazi punih osamnaest godina, dugo nakon što se više nitko nije sjećao što ju je točno uzrokovalo. Za to vrijeme ja sam odrastala, stvorila svoj vlastiti glazbeni ukus, i samo ponekad, kad bi mama zatražila, slušale smo Zvona moga grada i Tvoju zemlju, ali ne više onako tiho kao ranije. Onda sam, a bilo je to negdje sredinom osamdesetih, na božićnom sajmu u Bogovićevoj ulici, na jednom od štandova s girlandama, kuglicama i lampicama za bor, kupila kazetu s božićnim pjesmama koje je pjevao Vice Vukov, snimljenu u jednostavnim, kućnim okolnostima. Iako neslužbeno, prodavana je javno, a ubrzo nakon nje izašao je i album s napolitanskim pjesmama Bella Italia, ali bez Vicinog imena na omotnici. Sad smo već mogli bez straha pojačati ton i slušati, jer se po svemu vidjelo da dolaze drugačija vremena. Ubrzo nakon toga Vice je rehabilitiran i napokon, poslije tolikih godina, ponovo je mogao javno nastupati.
U koncertnoj sezoni 1989./1990., četrnaest dana za redom, na četrnaest rasprodanih koncerata, u prepunoj dvorani Lisinski, oduševljena publika koja je svog Vicu tako dugo slušala kriomice, mogla je javno uživati u dalmatinskim, kajkavskim i međimurskim pjesmama, talijanskim napjevima i francuskim šansonama. Njegovom divnom i čistom baritonu koji je s lakoćom postizao tenorske visine, tako jasnom, moćnom, melodioznom, i punom plavog neba, godine apstinencije dodale su jedan dramski ton pa je sad zvučao još ljepše, zrelije i izražajnije, i ljudi se nisu mogli zasititi. Sjajne interpretacije, tehnike i intonacije, Vice je zaista pjevao kako nitko drugi nije. Dalmatinska elegija, Mirno teku rijeke, Pismo ćali ,Suza za zagorske brege, Dobro mi došel, prijatel, Pjevat će Slavonija u njegovoj su interpretaciji postale više od zabavnih pjesama jer je on svaki stih s lakoćom pretvarao u umjetnost.
Onda su došle devedesete, po svemu teške, turbulentne i tragične. Okolnosti su me odvele daleko od Zagreba i od kuće, u borbi za preživljavanje nisam pratila što se s Vicom dalje događalo. Mama me je tih godina u svojim pismima izvještavala o svemu pomalo, pa je tako jednom zgodom spomenula i da se Vice počeo baviti politikom. Kako se kasnije pokazalo, ne previše uspješno, što i nije bilo neobično, jer je nošen idealizmom odbio ulogu žrtve, nesklon stvaranju mita na temelju događaja iz ranih sedamdesetih, što dokazuje da po prirodi nije bio političar nego umjetnik i čestit čovjek.
Život je završio tužnim, nesretnim slučajem. Spotaknuo se na stepenicama u Hrvatskom saboru i pri padu zadobio teške ozljede glave. Nakon operacije pao je u komu iz koje je u sljedeće dvije godine samo povremeno dolazio k svijesti. Nikada nećemo saznati je li u svom dugom, dubokom snu pjevao nekoj imaginarnoj publici, nadoknađujući na nekoj unutarnjoj pozornici sve one duge, tužne godine u kojima mu je pjevanje bilo zabranjeno. Vice Vukov preminuo je u snu, 24. rujna 2008. godine, u svojoj 72. godini, a priča o njemu ostala je upisana u svijest ljudi kao simbol jednog vremena.
Pjesma Tvoja zemlja, otpjevana prvi put na Zagrebačkom festivalu 1971. godine, preživjela je desetljeća, i kao jedna od najpopularnijih i najradije slušanih postala nekom vrstom neslužbene himne. Poslije Vice, pjevali su je mnogi sjajni glasovi, ali svima je ostalo nedohvatljivo ono što joj je dao on. Britvićeve stihove oblikovao je jednom posebnom emocijom, a bila je to topla, gotovo lirska pripadnost bez trunke patosa, dok je pri interpretaciji njegov lijepi bariton, zvučan i ozbiljan, dolazio do punog izražaja. Za mene ipak, nikad kao sredinom sedamedestih, kad smo glava prignutih nad plavi Philipsov gramofon, iza zatvorenih prozora naše podstanarske sobe u Osječkoj ulici u Dubravi, mama, baba i ja, usredotočeno i zaneseno slušale našeg Vicu.
“DOBRE GODINE”