Impresije izložbom “Mare Fabulas” Stjepka Mamića, Dubrovnikom, morem, bojama, svjetlošću…
prilog: Marija Lučić
Dubrovnik/ 17.09.2023./ Za vrijeme ljetnih mjeseci Dubrovnik je obojen žarkim bojama u svim vidovima života.
Na platformi kulturnih događanja Grad oživi u većoj otvorenosti duša, raznolikiji po sadržaju i njihovu dinamičnom protoku. Obilje lijepih događanja učini da Grad u noći sja kao za najsvjetlijeg dana.
To svjetlo dubrovačkih ljetnih noći dolazi iznutra po ljepoti lijepog: arhitekture, slikarstva, glazbe, pripovijedanja, plesa, drame…
Ovdje je zaista mnogo umjetnika lijepog, koji se ljeti, svaki u svome ritmu, govoru i harmoniji, otvaraju u sunčanom plavetnilu prelijepome starom gradu, koji u svojoj ljepoti biva uvijek jednako mlad te svakodnevno u svoju povijest donosi nove lijepe boje i vedrinu podneblja.
Krajem kolovoza i početkom rujna 2023. mogli smo uživati u izložbi slika pod nazivom Mare fabulas Stjepka Mamića, gospara, pomorskog kapetana koji se iznova vraća u svoje luke sve vedrijim i žarčim bojama slika.
Njegov životni put duga je plovidba morem u kojoj on slikarski nastavlja ploviti bojama svojeg mora, pod lupom ribarske lampe i zagovorom svetog Petra. Motivi koje slika i alati kojima izrađuje i oblikuje obilježja su slikareva urođenog mora, ali i mora svijeta. More kao univerzum netaknute ljepote u kojem se prelijevaju mnoge kombinacije boja i ritmova, sastavnice su slikarske mašte. Kapetanu i slikaru, iskušanom i probuđenom, more je blagodat koju on mnogim nanosima boje uzdiže poput vitraja na razinu sakralnog.
More, to veliko i beskrajno blaženstvo! Od smjese boja na površini i živoga života dolje u dubini – za nas su ljude vječita otkrića i uzdasi: more priča bezbroj priča koje Capt. Stjepko prenosi na svoja platna. Kao odraz njegove ideje (platonovski rečeno) Stjepkova je slika prepuna žarkog, gotovo staklastog svjetla koju on crpi prvenstveno iz nebeskog juga Hrvatske i njegova tirkizno plavog mora, na-i-u kojemu “pogled prebiva” tijekom cijele godine, ali i slikarskih čežnji za ljepotom i vedrinom. Ovdje se oči stalno šire u velikoj svjetlosti, s udivljenjem više otvaraju. Oko, kao najizravniji izraz duše, često nam daje ne samo od vida nego ono zahvati i od okusa i opipa te mirisa i sluha, pa taj nestvarni svijet slika postaje prepun stvarnih doživljaja. U Dubrovniku je kolijevka kolorizma: u okruženju svjetlosti i vedrine, boje lako frcnu i zapale nježnu slikarsku dušu, što potvrđuje i ova izložba Mare fabulas.
Kad nanosima boje Stjepko traži njezinu ekspresiju, koju mi ovdje svakodnevno gledamo, on je puni sve većim sjajem dok ne postigne lomnost svjetla, krhkost, staklasti odraz, čistoću, jasnoću i bistrinu koja plamti. On to postiže upravo kapetanskom preciznošću u kojoj je živio i koju je otkrivao ploveći i roneći bez prestanka. Njegova ljepota u toj bistrini i rasplamsavanju ideje nijednom promatraču više nije skrivena, nego se daje i otkriva koliko on od nje može primiti. Tako nas slikar pred svoje slike postavlja kao pred ogledalo vlastitog doživljaja mora i podneblja, kao i obilaska mora svijeta da se te ljepote za-na-grcamo.
Njegove su mreže pune bogatstva zlaćane smjese koja kao da je uhvatila samo sunce i zarobila mu zrake, naselila ih moru nakraj te je more postalo bajka. Ili je mreža puna nebeskog plavetnila koje “zračeći zrake kroz zrak” daje ribama život. To bajkovito plavo dolje ispod, gore iznad, pod lupom lampe i mreškanja mora na površini noću postaje smaragdno zeleno, svagda bajkovito, ljubujuće more. Uvijek je kontrastno vrlo živ i izazovan spektar boja koji daje okvir idealu slike te ona u svojoj neograničenosti zatitra u beskonačnom ritmu igre mora i čini, kao da se more prelijeva preko samog okvira. Samo je riba sv. Petra, šanpjer ili kovač, prepoznatljiva do detalja postala besmrtna u slikarovim snovima: ljeskajući se svojim mozaičnim ljuskama, mijenja ona boje kao svoje halje. Sličan toj ribi, stoji, a lebdi, morem okružen na njegovima se valima ljuljuška Dubrovnik grad. Satkan od nježnih čipkastih rubova, sav blag i ublažen toplinom boja, grad treperi kao da diše…
U slikarskom vidu Platon kao i Aristotel početno određuju ljepotu, odnosno umjetnost lijepom, a ne ružnom. Nije nam ugodno gledati neki ružan lik, jer izaziva ružne osjećaje. Kao da po tom prvotnom estetičkom određenju oponašanja, odnosno mimesis slikar preuzima svoj izraz počela lijepog, oponašajući ga u materiji svojom bojom. I dok umjetnik prikazuje općenita čuvstva koja se kod mnogih podudaraju, dotle je njegova umjetnost u sferi oponašanja. Jer umjetnik zahvaća dušom ideju i nju prenosi tehnički (od grč. tehne, umijećem, darom) proizvodeći u drugome, materiji, ovdje bojom. Tako nastaje svaka umjetnost tehnički rađajući u drugome, a ne u sebi samom kao što to čini Bog stvarajući prirodu samoniklom.
Iako stoljećima udaljeni, sličnost podneblja i sličnost renesansnog grada koji obnavlja klasičnu grčku misao utjecala je na sve nas ovdje rođene, kao i na naše slikare, njihove boje i načine izraza. A boja jest svjetlo – slika koja na umjetnički način podiže život u visine radosti i odražava taj ideal na promatrače. Ovdje se gotovo svakodnevno živi u ozračju i ritmu mediteranske ljepote i vedrine. Tako se u Stjepkovoj umjetnosti susreću po duši slikar i more.
Modne kreatorice Slađana Krstić iz Rima i Jasna Herak iz Dubrovnika u suradnji sa slikarom Stjepkom Mamićem prenijeli su slikarsku ideju Mare fabulas na ženske odjevne predmete i tako napravili uspješnu modnu reviju. Svijet mora i njegovih motiva oživio je na modnim revijama u svijetu i potom došao u naš grad: žene su lelujale kao hodajuće slike hodajuća svjetla u koncentričnim krugovima više ljepote. Jer je ljepota, kao i umjetnost, univerzalna pojava kojoj čovjek teži.
…
Izložba se iduće godine seli u Pariz i bit će otvorena u vrijeme Olimpijskih igara.
