PRIJESTOLNICE SKANDINAVIJE ( četvrti dio)
tekst i foto: Marica Žanetić-Malenica
Kada smo petog dana putovanja napustili Karlstadt, raspoloženje mi se vratilo u normalu. Nije da je baš sunce granulo, ali nije ni lilo kao iz kabla.
Umjereno oblačno bilo je priželjkivano vrijeme za razgledavanje i višesatnu šetnju Stockholmom, prvom skandinavskom prijestolnicom koju ću, konačno, obići. Istina u letu, ali što je vremena manje na raspolaganju to nekako jače upijam ono što vidim i što čujem. Budem prava mala podatna spužvica, poput onih što ih izranjaju vrijedni krapanjski spužvari.
Švedska je, na prvi i ostale poglede, čudesna zemlja. Obiluje jezerima, ali može se pohvaliti i ponoćnim suncem, čarobnim sjevernim svjetlima i planinama. Zbog geografske lokacije ima hladne i mračne zime pa je u sjevernijim dijelovima, onima iznad sjeverne polarnice, tijekom zime vrijeme polarne noći. To znači da se sunce ukaže otprilike tri sata dnevno. Tko preživi tu grubu i depresivnu zimu bit će obilato darivan, od svibnja do kolovoza, dugotrajnim danima i ugodnim temperaturama što Švedsku čini jednom od najljepših mjesta za život.
Šveđani rado provode vrijeme vani čemu pogoduje i zakonska odredba u švedskom ustavu, tzv. „pravo javnog pristupa“ koja omogućuje svima da se slobodno kreću čak i na privatnim posjedima. Na otvorenom smiju kampirati tijekom noći, a dozvoljeno je i branje gljiva i drugih plodova. To pravo donosi i obvezu odgovornog postupaju s tuđom florom i faunom („Ne ometaj, ne uništavaj!“) pa se blagovati, brati plodove i roštiljati može ako ste sto metara udaljimo od nečije kuće i obrađena vrta.
Potomci Vikinga nisu skloni čavrljanju s nepoznatima
Nadomak ulaska glavni grad Švedske doznajemo da njezin narod nije sklon čavrljanju s nepoznatima pa smo primili na znanje savjet vodiča da ih „ne gnjavimo“ bez veće potrebe. Ne zna on da se žena lako uvede u napast „zagnjaviti“ kojega zgodnog, visokog, plavokosog i plavookog Šveda bez ikakva valjana razloga!
Stockholm se nalazi na istočnoj obali Švedske, na obali Baltičkog mora koja je oko grada izrazito razvedena. Štokholmski arhipelag sastoji se od nekoliko stotina otočića što otežava plovidbu do njegove luke. Sam grad je sagrađen na oko dvadeset otoka (povijesni centar je na njih pet) povezanih mostovima. U užem gradskom području živi oko 800 tisuća stanovnika i jedan je od najbrže rastućih europskih gradova poznat po tome da izrazitu pozornost polaže na zaštitu okoliša pa ne čudi i da je prvi grad koji je od EU 2010. dobio status “zelene prijestolnice”. Nazivaju ga još i „Venecijom sjevera“ te „Ljepoticom na vodi“
Najvažnija znamenitost mu je povijesna gradska jezgra naziva Gamla Stan (Stari grad), jedna od najbolje sačuvanih srednjovjekovnih četvrti u Europi, gdje je mnogo građevina u stilu baltičke gotike u kojoj prevladavaju građevine od smeđe cigle. Najznačajnije su: katedrala, crkva Riddarholmen i Nobelov muzej, smješteni na glavnom trgu Stortorget, te Kraljevska palača u baroknom stilu iz 18. stoljeća, jedna od najvećih u svijetu s više od šesto prostorija. Može se naići i na građevine iz 19. stoljeća inspirirane arhitekturom Berlina i Beča. Mnogo je i modernih zgrada među kojima se posebno ističe Gradska vijećnica iz 1923. Grad je poznat i po Ericsson Globe Areni, najvećoj okrugloj zgradi na svijetu, u kojoj se održavaju sportske i zabavne priredbe.
Otok muzeja
Stockholm je jedan od gradova s najvećim brojem muzeja na svijetu (više od sedamdeset), a najpoznatiji su Švedski nacionalni muzej i Muzej suvremene umjetnosti. Stoga ne čudi da smo nas dvije, čim smo se domogle slobode, pohrlile na Otok muzeja da barem neke od njih vidimo izvana. Onaj, u koji bismo najradije bile ušle, Muzej ABBA, nije bio gostoljubiv jer su karte za taj dan već bile rasprodane. Da smo uspjele ući, uvjerile bismo se da se prostire na pet katova, od kojih su dva podzemna. U muzeju otvorenom 2013.-e, fanovi ove legendarne grupe koja je prodala oko 378 milijuna albuma diljem svijeta (u čemu su ih nadmašili samo Elvis Presley i Beatlesi), mogu poslušati njihove stare pjesme te vidjeti brojne ekstravagantne kostime, zlatne ploče i studije u kojima je grupa snimala svoje hitove.
Ali smo zato ušle u pomorski muzej Vasa, otvoren 1990.-e, najposjećeniji skandinavski muzej u kojemu se nalazi gotovo u cijelosti očuvan brod “Vasa” iz 17. stoljeća, jedini sačuvani brod te vrste i iz toga vremena na svijetu. Potonuo je na svom prvom putovanju 1628. godine. Nešto neviđeno i vrlo dojmljivo što vas, brojnim izlošcima, vraća u vrijeme kojemu nismo pripadali.
Fika i kaka
Kako je moja suputnica ovisnica o kavi, tražili smo kafić gdje bismo zadovoljili tu njezinu potrebu. Ovisnica je ona i o dimu, ali kako je pušenje strogo zabranjeno, morala je tu ovisnost donekle zatomiti, što se nije baš najbolje odrazilo na njezino raspoloženje. Na crnoj ploči ispred jednog simpatičnog kafića pisalo je „fika & kaka 8 eura.“ „Tebi kaka, meni fika“, reče mi prija koja je brzo skontala da će ona dobiti kavu a ja kolač, točno kako treba. Nije da nazivom mami, ali bila je sasvim ukusna i dobra ta omanja „kaka“.
„Otkud znaš da je ‘fika’ kava?“, pitam je.
„Prije puta sam negdje pročitala da Šveđani obožavaju kavu i popiju je puno više godišnje od prosjeka EU, a ritual ispijanja kave uz neku poslasticu i čavrljanje s prijateljima, obitelji ili kolegama zovu „fika“”, odgovori mi moja mudrica smijući se.
„Jesi li još što zanimljivo pročitala?“
„Jesam i to da je uobičajeno da se pri ulasku u nečiju privatnu kuću ili stan izuju cipele. Šveđani to objašnjavaju činjenicom da jako puno vremena provode vani, pa se time unosi prljavština.“
„A znaš li ti što je „štokholmski sindrom“, pokušavam se praviti pametna.
„Znam, to je ono kad žrtva simpatizira svog agresora, napadača, otmičara… što li već, iako ne znam zašto je baš štokholmski.“
Tu sam je čekala! „Dobio je naziv po incidentu koji se dogodio u Stockholmu 1973. Kriminalci su upali u neku banku i uzeli njezine zaposlenike za taoce. Držali su ih tu silom šest dana, prijeteći im smrću u slučaju neposluha. Nakon što je policija ovladala situacijom i uhitila napadače, taoci su ih počeli braniti govoreći na sudu protiv policije koja ih je, navodno, puno više uplašila od kriminalaca. Čak su ih i posjećivali u zatvoru i tražili ublažavanje kazne. To je dotle išlo da se jedna zatočenica nakon toga razvela i potom priznala ljubav zločincu koji joj je nekoliko dana prijetio smrću. Što veliš na to?“
„A što reći nego da vjerojatno nije bila dobro centrirana kad se, pod prijetnjom smrću, uspjela zaljubiti.“
Muke zvane švedski stol
Predvečer smo krenuli prema luci gdje smo se ukrcali na veliki putnički brod „Viking Glory“ koji će nas, dok mi budemo mirno spavali u dvokrevetnim kabinama, dovesti do finske obale i grada Turku. Večera na brodu bila je toliko bogata i raznovrsna da mi je nemilo mamila sve organe: oči da gledaju, želudac da izbezumljen šalje signale, zube da grickaju, noge da se učestalo dižu, ruke da grabe i toplo i hladno, i slano i slatko, i voće i povrće istodobno. A tek kruh! Zapravo su mi trebali na stol staviti samo taj kruh i ništa više. Bila bih sita i zadovoljna i ne bi me noge boljele od oblijetanja švedskih stolova.
Spavanje na brodu za mene ima neku posebnu draž. Iako nije bilo ljuljuškanja, osjećaj da sam na moru i da plovim između modrih dubina i modrih visina umirujući je i ljepši od bilo koje uspavanke.
Laku vam noć, sutra nas čeka nova prijestolnica.