BITI PTICA PJEVICA - Hrvatski Glas Berlin

BITI PTICA PJEVICA

piše: Marica Žanetić Malenica

Proba je upravo završila tog četvrtka krajem prosinca 2017.-e. Prva sam se ustala, stala ispred i pogledom prelazila preko njihovih lica. Jedni su mi se smješkali, drugi me upitno gledali vjerojatno misleći kako ću reći nešto o plaćanju članarine, treći su spremali stvari i nisu gledali u mene:

Htjela bih da od mene čujete ono što se već neko vrijeme šuška, a to je da sam odlučila napustiti zbor i prestati pjevati.

Toj odluci zasigurno su kumovale glasnice koje me sve češće izdaju, ali, bit ću iskrena, ima još nešto. Postala sam članica udruge koja okuplja pjesnike i slikare amatere i to što se tamo događa u ovom trenutku mi je zanimljivije. Pokušala sam uskladiti jedno s drugim ali termini se preklapaju pa ne bih bila ni tu ni tamo, a to nije u redu ni prema vama ni prema njima. Hvala vam za sve predivne zajedničke trenutke uz obećanje da sam tu za vas kadgod zatreba“, rekla sam, sa suzom u oku članstvu mješovitog zbora Mirta u kojemu sam pjevala dvadeset godina.

Osjetila sam da je došao trenutak u kojemu treba zatvoriti jedna vrata da bi se odškrinula  druga iza kojih se tada krio novi izazov, onaj na koji sam mogla dati snažniji odgovor.

Vjerujem da svakoga po rođenju život daruje nekim talentom ili barem izrazitijom sklonošću ka nečemu. Oni, kod kojih je talent uočljiv već od malih nogu mogu ga razvijati, a mogu ga i prigušiti na neko vrijeme ili pak trajno. S prvom napisanom pjesmom u petom razredu slutila sam da će riječi biti moj odabir na bilo koji način i to se tijekom života pokazalo točnim. Međutim, iako sam se predala riječima uporno sam poticala, ne baš s valjanim pokrićem, i svoju sklonost glazbi. Kako nisam mogla svirati klavir, već u osnovnoj školi sam pokušala biti ptica pjevica, i to ona zborska. Nastavila sam pjevati i kao udana žena i majka, sve do umirovljeničkih dana.

Kada sam došla na audiciju za žensku i mješovitu klapu „Elektrodalmacija“ voditelj, iskusni glazbenik, rekao mi je: „Imaš lijep glas, ali osrednji sluh“. To je značilo da se u klapi i zboru mogu uklopiti i „šlepati“ uz nekoga obdarenog boljim sluhom te da solistica zasigurno nikada neću biti.

Nakon nekoliko godina, tijekom kojih sam uživala i radost nalazila u pjevanju, ostala sam trudna s drugom kćeri i pauzirala. Kada sam se vratila u ekipu, započelo je tih devedesetih godina zastrašujuće ratno doba, a ujedno i selekcija u zboru. Iako mi se voditelj nije zahvalio, odlučila sam svoje mjesto ustupiti nekom boljem glasu. Nekoliko godina nisam pjevala, a onda sam se, na susjedov nagovor, pridružila mješovitom zboru Mirta u kojemu je on bio član.

Dvadeset godina bila sam mirtašica, pjevala sam sopransku dionicu, zbor mi je bio još jedna velika i šarolika obitelj u kojoj sam se dobro i sigurno osjećala. Oslonjena na jači i bolji glas susjedne pjevačice zdušno sam pjevala raznolike kompozicije: obrađene izvorne napjeve, srednjovjekovne i novije zborske skladbe, duhovne i božićne pjesme… i dvaput tjedno zadovoljavala svoju želju za puštanjem punoga glasa i visokih tonova. Doma bih dolazila ispražnjena od naboja, mirna i dobro raspoložena što je odgovaralo i suprugu i djeci. Na našim gostovanjima i na godišnjim koncertima vodila sam i program za koji sam pisala scenarij i tako ujedinjavala svoje dvije sklonosti – onu prema pisanju s onom prema pjevanju.

Za jubilarnih deset, a potom i dvadeset godina djelovanja zbora, napisala sam tekst za monografije koje smo tiskali u vlastitoj nakladi. Onoj  naslova Naše drugo desetljeće posvetila sam vrlo kratko vrijeme, ali sam u nju utisnula nagomilanu energiju i silinu osjećaja ispisavši stotinjak stranica teksta. Bilo je to prvo što sam počela pisati, osim novinarskih tekstova, nakon višemjesečnog muka nastalog iznenadnom suprugovom smrću 2015.-e. Sve što se u meni taložilo, svi raznorodni osjećaji – oni koji su me potapali i oni koji su me održavali na površini – ruknuli su u vrlo kratkom vremenu osupnuvši kako mene tako i sve članice i članove zbora.

U vrijeme kada sam je pisala pročitala sam u jednim novinama kako je, prema istraživanju oxfordskih stručnjaka, pjevanje u zboru najkorisnije za očuvanje dobrog mentalnog zdravlja. Mi smo im to mogli i potvrditi.

Mirtašice i mirtaši družili su se i mimo proba i nastupa. Slavili su se rođendani, prvo raspoređeni prema godišnjim dobima, potom, kako smo odlazili u mirovinu, na ljetne i zimske. Oni rođeni u toplijoj polovini godine u lipnju su častili one zimogrozne koji su im u prosincu uzvraćali. Ljeti, kada nije bilo proba, redovito smo se sastajali utorkom navečer na piću i ćakuli i tako do jeseni održavali kontinuitet viđanja i druženja.

Nije mi bilo lako ne biti više dio njih kako sam se godinama navikla, ali oni su nastojali držati me na oku. Dolazili su na promocije mojih knjiga, pozivali me svaki put kada su  nastupali ili se družili izvan proba: „Znaš, imamo koncert, hoćeš li nam voditi program, poslat ćemo ti pjesme koje ćemo pjevati raspoređene u setove…. u subotu imamo večeru prije ljetnog raspusta, bilo bi nam drago da nam se pridružiš ako možeš… hoćeš li s nama u subotu na izlet u Drniš, mi ti plaćamo ručak…“, slijedili su pozivi predsjednice u godinama kada više nisam bila s njima. Sve do pojave virusa koji je utišao i pjesmu i život u svim aspektima.

Osjećala sam se sretnom što me nisu otpisali i zaboravili, što sam ostala njihova i kada više nisam bila članica, sopranistica, konferansijerka, knjigovotkinja, tajnica… tek njihova Marica.

.

4 1 vote
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments