piše: Dragica Križanac
Moj susjed je ušao u devedesetu. Vitalan starčić, čovjek bi rekao da ima najviše sedamdeset. Često mete ulicu ispred svoga prizemnog stana. Kaže, mora se kretati.
Pitam ga kako je tako vitalan.
– Malo jesti i plesati, to je formula, odgovara.
– Plesati? dignem obrvu.
– Da gospođo, ja pedeset godina plešem jednom tjedno.
– I sada?
– I sada, odgovara.
– Vi ste kao dijete doživjeli drugi svjetski rat? Kako ste doživjeli rat? pitam.
–Za mene je počeo kao prekrasan dan kad sam se igrao na ulici ispred naših vrata. Tamo je uvijek stajao parkiran veliki crni auto, pripadao je vozaču direktora Schiphola. Jednog dana taj se auto vratio sa Schiphola pun rupa . Počeo je rat, rekli su. Nismo mislili da je to nešto posebno i mi djeca nastavili smo se igrati vani. Ali svaki dan je bilo nešto grozno.
Zatim, godine 1943. smo bili na misi nas otprilike 200 ljudi. Prekrasna crkva u sjevernom dijelu Amsterdama. Britanski avioni su nadlijetali i bacili su razornu bombu krmaču. Pala je baš na kore gdje je pjevao dječji zbor.
Poginulo je 22 djece…ja sam srećom bio u prednjem dijelu crkve.
-Ček, ček, kako britanski, zar nisu bili njemački ? upitah.
– Pa, u blizini je bila industrija koju su oteli Nijemci a u njoj radilo lokalno stanovništvo. Predali, bez metka. Onda su Britanci išli to bombardirati…da razore tu industriju. Ali, pilot je bio neprecizan i onda smo mi u crkvi bili kolateralne žrtve …od toga mi je ostala trauma cijeli život.
– Jeste li imali dovoljno hrane za vrijeme rata?
-Bio je štrajk radnika (Holanđana) na željeznici 1944. godine i rezultat je bio da je uprava (Nijemci) rekla:
–Vi idete u štrajk? Tada više ništa neće doći u Amsterdam. Gladovaćete. To je bila kazna okupatora.
Tako je počela strašna ‘Gladna zima’ od jeseni 1944 do ljeta 1945 godine.
Ponekad je bila takva glad da su ljudi iz Amsterdama išli pješice s kariolama ili biciklima po 50 do 100 kilometara u druge provincije u potrazi za hranom. Moja je majka nekoliko puta hodala od Amsterdam-Noord do Lutjebroeka ili Hoorna. Cijeli dan hodanja i to s ručnim kolicima… Krili smo i Židove i neke druge ljude tijekom rata. Tijekom te Gladne zime 44/45 g. bio je kod nas jedan čovjek koji bi noću izlazio na ulice da hvata pse i mačke, jer je samo to bilo preostalo. Moj stric je bio mesar, krišom je pripremao životinje jer bi to inače bilo tužno mojoj tetki, koja je obožavala životinje . Jela je ne znajući što jede! Zapravo je bilo vrlo ukusno: baš kao piletina ili govedina, smijao se stari.
Ja se nisam smijala, nego sam gledala u njega i sjetila se dana kada se u mom mjestu stanovanja u Bosni početkom 1992 g. preko noći sve bilo zatvorilo. Hrane nestalo. Benzin je bio na kapaljku. I mi smo tada počeli juriti za zalihama… išla sam s plastičnim kanistrima u selo po mlijeko za bebu. Đaba novac ako nemaš što jesti.
Gledam ga i pitam:
– Što mislite može li se to ponoviti ovdje u Amsterdamu?
-Dakako, pa vidiš kud ide ovaj svijet, kaže on…vode ga sve sami luđaci …
Odjednom me uhvati glad.
-Uh, doviđenja susjede, idem spremati večeru.