piše: Ante Skazlić
-Toni, okreni se naprijed, bolan, dosadio si više s time.
Bile su to riječi nastavnice Ivane, koja je bila rodom iz Bosne, po tko zna koji put upućene učeniku koji je sjedio u prvoj klupi svog 8B razreda. I tako su nastavnici uporno opominjali Tonija počevši od samog početka osmog razreda pa do kraja, a kako je bio među boljim učenicima u razredu, stoga je ostalo samo na opomenama.
Bio je zaljubljen u Milenu, a ta njegova ljubav je prštila od siline kao i kod svih osmaša kada se zaljube u tim godinama.
Milena je bila kći bogatog seoskog trgovca, lijepa, blagog osmijeha I tamnije kose. Imala je nešto posebno po čemu se razlikovala od ostalih učenica, a to su bile njene mile oči izrazito plave, boje mora ili boje Velebita, poslije bure koji se vidio iz njihovog mjesta. I ostali su učenici bili zaljubljeni u Milenu, pa čak i učenici nižih razreda, svi su se ogledali I za sve je bilo mjesta u tim njenim plavim očima. Često su joj susjedi I rođaci govorili da je lijepa na baku Maru, očevu majku.
Iako je bila iz imućne obitelji, skoro pa je bila skromnijeg držanja od ostalih učenika, prosto je bila samozatajna. Kako je bila najbolja u razredu iz matematike, pa su od nje svi prepisivali domaće uratke, a kad bi pisali test ili zadaćnicu više je drugima rješavala zadatke nego što bi svoje. Kada bi u razred donijela čokoladu ili neki slatkiš, uvijek bi podijelila s drugima, pa je nastavnica iz zemljopisa, Ana, prozvala dobrom Samaritankom. Da je opravdala taj naziv uvjerili su se nakon nekoliko godina. Kada je razred išao na ekskurziju na Hvar, siromašna učenica Dijana čiji je otac umro vrlo mlad, kad joj je bilo svega tri godine, imala je najljepšu haljinu, što je izazvalo ljubomoru ostalih učenica, pitajući se otkuda joj, ne znajući da joj je poklonila Milena koju je dobila od tete Mande iz Švedske, mamine sestre.
Po završetku osmog razreda Milena se razvila u vitku djevojku zadržavši onu istu narav, a oči su joj postale još milije. Cijelo ljeto Toni je prolazio pored njene kuće, iako je bio s druge strane mjesta, kako bi je vidio, kako bi ugledao te njene mile oči. Bilo je to njegovo dugo, toplo ljeto I dok je tako skoro svakodnevno prolazio kraj kuće, Milena je kod strica Filipa bila u Rijeci kupajući se na Pećinama. Toni je vidio Milenu tek prvih dana kada su pošli u srednju školu, ona u ekonomsku, a on u gimnaziju. U rano proljeće dok se maestral poigravao u granama palma, Toni je rivom šetao s djevojkom Marinom, a onda je ugledao Milenu kako veselo šeta s jednim crnim mladićem.
Odjednom je stao, a lice mu je dobilo boju kreča.
– Što ti je, upitala je Marina, nije ti dobro?
– Sve je u redu, popio sam puno kave pa mi je problem s tlakom, izmotavao se kako bi prekrio tugu za Milenom, gledajući za njom kako nestaje u skupini šetača. Toni se zabavljao s djevojkama, ali je Milenu I te njene mile oči potisnuo u skrovita predjela svog srca I nikad neće dati da iz njega izađe.
Po završetku srednje škole Tonija je životni put odveo u Zagreb na studij, a Milena je iduće zime otputovala u Rijeku kod strica gdje joj je našao posao u Gradskoj upravi.
Vrijeme je činilo svoje, sve manje je mislio na Milenu, zbog obveza na fakultetu. Daleko je bilo more I plavetnilo Velebita što bi ga podsjetilo na Milenu I njene oči. Kada bi došao kući za praznike I ljeti, raspitivao se o Mileni, ali je uvijek isti odgovor dobio, malo dolazi.
Nakon završene druge godine studija, to ljeto Toni nije dolazio kući od tuge čuvši da se udaje I da joj otac sprema svadbu, pa je radio kako bi poboljšao džeparac jer se nije moglo bolje od očeve skromne mirovine. Vrijeme je prolazilo, a nakon završetka studija, Toni je odmah dobio posao u čuvenoj zagrebačkoj tvornici, pa je i on jedan od onih koji se nije vratio kući nakon studija. Ubrzo se oženio s djevojkom Janjom iz Ljubuškog s kojom je dobio sinove blizance.
Na poslu se pokazao kao dobar i perspektivan kadar i učestalo je putovao u inozemstvo i na simpozije. Kod roditelja bi dolazio ljeti sa suprugom I djecom, ne zadržavajući se puno ili na proputovanju sa ljetovanja. Ponekad bi nekog upitao za Milenu I uvijek bi dobio odgovor, ne dolazi.
Jedne kasne jeseni, dok je vjetar ulicama nosio uvelo lišće, Toni je krenuo u Opatiju na simpozij koji će se održati u hotelu Jadran pod radnim nazivom Ekonomske posljedice u zemljama tranzicije. Sve je u detalje isplanirao kako će tih pet dana posilje predavanja obići rođake i prijatelja Matu s kojim je išao u osnovnu školu.
Vozio je polako misleći na suprugu Janju I sinove koji završavaju sedmi razred čudeći se kako to vrijeme brzo prolazi, a čini mu se kao da je jučer išao po njih u rodilište. Divio se ljepotama jeseni vozeći se kroz Gorski Kotar, kao da lista stranice dječijih slikovnica. Kako se bližio Rijeci, prisjećao se dana kad mu je otac radio u Konstruktoru i kad je pao sa skele zadobivši teške tjelesne ozljede. Još kao dijete prezirao je taj grad jer je suznih očiju ispraćao oca za praznike želeći ga zadržati pored sebe.
Nakon što se ugodno smjestio u hotel odmah nakon predavanja otišao je kod rođaka gdje se zadržao dugo u noć. Sutradan uvečer odlučio je poći kod prijatelja Mate kojeg nije vidio već nekoliko godina. Pomalo je išao razgledajući grad ujedno se čudeći kako je malo ostalo od onog privrednog diva u koji su ljudi hrlili sa svih strana stvarajući u njemu svoju budućnost.
Dok je stajao na semaforu čekajući zeleno svjetlo za pješake zaustavilo se auto starije proizvodnje, a kad je bolje pogledao smiješila mu se vozačica, mahnuvši mu rukom, tamnije kose I plavih očiju. Kada je prešao na drugu stranu ulice, sinula mu je misao da bi to mogla biti Milena, a onda se naglo okrenuo. Vozilo je već krenulo nestavši u koloni. Stajao je nijemo nekoliko trenutaka sjetivši se dječaka Tonija koji se u razredu okretao diveći se njenim plavim očima.
– Čuj, stari, govorio je Mate, ne želim ti ništa lagati ni bilo što krivo reći o njoj, toliko sam vremena tu, ali ništa konkretno ne znam o njoj, nego da je udata za pomorca I da joj u braku ne cvjetaju ruže. Istina, vidio sam je nekoliko puta na ulici, ali nije željela susret, prosto bi se sklanjala, prelazila bi na drugu stranu, okrećući glavu, praveći se da me ne vidi.
– Nadam se da bi joj pomogao da zatraži neku uslugu.
– Naravno Toni, toliko sam naših odozdo zaposlio ovdje u rafineriji, kako ne bih njoj. Valjda nismo još zaboravili onu njenu dobrotu I jednostavnost, iako je za nas bila prava princeza.
– Istina, u pravu si. Onda se nešto s njom događa. Ako je nešto ružno, nije to zaslužila. Dat ćeš mi adresu, pa ću je po povratku u Zagreb pokušati naći, ako mi se posreći.
Toni je zadnjeg dana simpozija više mislio na Milenu nego na riječi predavača koji je davao sve od sebe da ostavi utisak velikog znalca. Odmah po završetku Toni se pozdravio s kolegama ne želeći ići na zajednički ručak pravdajući se da se žurno mora vratiti, radi nastalih problema u tvornici.
Nad gradom su se valjali crni oblaci tjerani vjetrom sa Učke dok je Toni pomalo vozio na adresu koju mu je dao Mate. Nakon pola sata zaustavio se kod trokatnice, oronule fasade I dotrajalih prozora, ispred koje se nalazila mala trgovina s nekoliko klupa ispred. Kada sepribližio ulaznim vratima upravo je iz zgrade izlazila postarija žena, te je upitao za Milenu.
– Ovdje je stanovala jedna Dalmatinka Milena, ali je već dugo vremena nisam vidjela, ne znam što je s njom. Ja sam iz susjedne zgrade, znate, ali eno joj supruga ispred trgovine- pokazavši mu rukom na muškarca koji se klatio na nogama držeći u ruci staklenku pive.
– Vi ste joj sigurno neki rođak?- bila je gospođa znatiželjna.
– Pa da, tu sam u prolazu, pa bih je volio vidjeti, odgovorio je Toni ujedno se zahvalivši.
Promatrao je tog nepoznatog muškarca misleći se kako će ga pitati za suprugu, dok se jedva održava na nogama, da bi potom sjeo na klupu.
Toni se brzo snašao, ušao je u trgovinu I kupio nekoliko piva koje su mu virile iz plastične vrećice, a onda mu prišao, upitavši ga:
– Recite, gospodine, molim vas, da li u ovoj zgradi živi jedna Mara, inače je rodom iz Dalmacije, davno sam je vidio pa sam joj zaboravio prezime. Znate, to mi je bliza rodica, a kako sam na proputovanju kroz vaš grad, pa bih je rado posjetio – govorio je Toni smireno I uvjerljivo.
Gledao je s čuđenjem tog muškarc, iako, možda njegovih godina, odražavao je starca, ispijenog I naboranog lica, žute I neuredne brade, sav je dahnuo na alcohol, a prsti na desnoj ruci mu se crnili od duhana.
– Znate, počeo je isprekidano govoriti, ovdje ne stoji nikakva Dalmatinka takvog imena. Stanovala je jedna Milena rodom iz Dalmacije, do prije godinu dana, ali više ne stoji. To je bila moja supruga, ali više ne živimo skupa.
– A ne, ne, nije to moja rodica. Probajte se sjetiti već kad sam tu da je vidim, blefirao je Toni.
Dok je govorio, pijanac je ispio zadnji gutljaj pive, rekavši da mu je ime Marko. Za trenutak se zagledao u plastičnu vrećicu, koju je Toni držao, iz koje su virile staklenke s pivom, što je iskoristio I ponudio Marka, koji je odmah uzeo I otvorio zubima.
– Ne tako, slomit ćete I to malo zubi što imate.
– I tako mi malo služe za jelo, a onda nastavio piti.
– Toni je likovao jer je vidio da će uspjeti u namjeri, a zatim sjeo na klupu odloživši pive na tlo.
– Ja vam kažem, gospodine, da je ovdje Milena jedina bila Dalmatinka I nikakve Mare nije bilo.
– Kažete da ste se rastavili, sigurno ste se zabrzili u odabiru ili vam je neka uletila u brak misleći da ste neki bogataš.
– Ha, ha, nasmijao se iskesivši zube, nema ništa od toga. Ja sam kriv, moj gospodine, ja sam idiot, nisam joj bio dobar, ona je dobra izgubljena duša. Tek sam nažalost spoznao kad sam je izgubio. Bio sam časnik na brodu jedne strane kompanije I dobro sam zarađivao, čak I previše za naše prilike. Uzalud, sve sam trošio u lukama gdje bi pristali, bili su to ludi provodi, a Milenu bih slao samo ponekad, kad bih se sjetio. Je, je bio sam idiot, uništio sam je.
– Vjerojatno ste imali I djecu?
– Kako ne, dva sina, Dina I Ivana, lijepi sun a nju, plavih očiju kao more.
– Svatko se Marko prevari u životu, kao da ja nisam. Ti si morao biti frajer, pomorac I to časnik, pun novca, mogao si birati djevojku koju si poželio.
– Eeee, da si ti vidio koja je to bila ljepotica, vitki stas, očiju plavih kao more. Te njene oči ne mogu zaboraviti I neću nikada. Svi su mi prijatelji zavidjeli koju sam ljepoticu oženio.
– Rekao sam ja da si ti bio frajer I das u za tobom trčale djevojke.
– Došla je u naš grad odmah po završetku srednje škole. Bila je draga I plemenita, plaha kao srna, a ja šest godina stariji, pun novaca I iskustva sa ženama. Odmah sam je smotao, bila je moja. Kad sam se vratio drugo ljeto s broad odmah smo se vjenčali, a njen je otac spremio svadbu. Ništa ja ne znam, zbog mene je sad izgubljena duša, o onda je čvrsto stisnuo bocu I ostatak iskapio, ponavljajući da je ona izgubljena duša.
Toni ga je gledao s gađenjem, sve mu se vrtilo u glavi, poželio ga je tresnuti od tlo, ali se morao suzdržati.
– A gdje je sad ona?
– Ne znam, prije dvije godine je uzela djecu I otišla kad sam joj rekao da sam dobio otkaz u firmi, jer sam bio u alkoholiziranom stanju I umalo nisam izazvao sudar brodova na ušću Mississippija u Meksičkom zaljevu. Neka je otišla, imala je I pravo kad sam bio kreten, kad sam je učinio nesretnom, maker će znati sinove odgojiti.
– Mogu li još jedno pivo uzeti? Ovako sam nekad pio viski na brodu I ljubio mlade dame u lukama dalekih gradova.
– Može, kako ne, samo izvoli, posluži se, davno sam slušao tako nečiju životnu priču. Izvrsno pričaš, vidi se da si puno čitao.
Uzeo je Marko bocu I opet je otvorio zubima, malo otpio, a onda se zagledao u daljinu tražeći neko olakšanje, neku utjehu.
– Što su ti rekli roditelji, sigurno nisu odobravali te postupke?
– Ma kakvi roditelji, zastao je za trenutak, promijenivši boju glasa koja je bila obojana mržnjom, rastavili su se kada mi je bilo osam godina. Otac mi je bio Sinjanin, alkarskog držanja.radio je u 3Maju, a onda je odselio u Pulu I radi u Uljaniku. Ona je bila sotona I nije ju mogao svladati, zlo od žene. Mjesto joj je u šumama Gorskog Kotara I nije trebala dolaziti iz nje da nas toliko unesreći. Svašta mi je radial, noću me ostavljala dok bi odlazila u noćne provode, a kad bi dovodila ljubavnike, zaključavala bi me u sobu I osluškivao sam njihove strasne uzdahe. U školi sam našao utjehu, bio sam odlikaš misleći da ću se spasiti iz onog pakla, ali život je nešto drugo, sasjekla me za sva vremena.
– Ipak se nesretno djetinjstvo odrazilo na budući život.
– Sve su za mene žene bile samo užitci I za provod, a brak ne mogu zamisliti zbog majčinog nemorala, iskrivila mi je tijekom odrastanja njegovu vrijednost. Nisam znao kako treba voljeti suprugu, a kako djecu, nisam znao kako biti sretan u obitelji I da li sreća uopće postoji. Često sam tukao Milenu I bez razloga, a posebno mi je bilo zadovoljstvo vući je za kosu dok bi djeca vrištala od muke. Da, da, moj gospodine, zbog mene je ona izgubljena duša. Eh, Milena, Milena hoćeš li ikad oprostiti moje gluposti I bol koju sam ti nanio? Bila je anđeo čiju je bjelinu zakrivila moja mržnja.
– Toni ga je gledao s čuđenjem ne vjerujući da je iz priče MIlena I da joj je netko mogao nanositi toliku bol I gaziti dostojanstvo, a bila je dobra kao kruh svagdašnji. Znao je da biti lijep I dobar nije garancija za sretan život, ali da toliko težak križ nosi ni u snu nije mislio.
Krupne kapi kiše su počele padati nad gradom, a vjetar puhao sve jače.
Toni je nijemo ustao I krenuo prema automobilu dok je Marko ispijao treće pivo.
– Gospodine, gospodine, dozivao ga Marko, zaboravili ste plastičnu vrećicu!
Ništa Toni nije čuo, niti mu je stalo do vrećice, koliko mu je tuklo u sljepoočnici, a srce ubrzano kucalo. Činilo mu se kao da će mu grudi prsnuti od tuge koliko je naraslo slušajući Marka.
Upalio je auto, a niz lice su mu kliznule suze za Mileninu izgubljenu dušu koju je nekad ludo volio. Pred njim je bio dug put do Zagreba …