ČEKAJUĆI MARIJANA

Čekala ga je. Nikad nije vjerovala da je mrtav. I kada je sve govorilo da je tako...

autorica: Dragica Križanac

Udala se za Marijana kad joj je bilo 18 godina, pred Drugi svjetski rat. Bio joj prva ljubav, izuzimajući par momaka s kojima je prošetala poslije nedjeljne mise, pod budnim okom matere i oca, koji su išli pod ruku iza njih. Misa nedjeljom je bio jedini trenutak kad su mlade seljanke imale malo provoda. Oblačile bi svečanu odjeću, koju su same tkale od lana , ukrašavale dugu kosu, prale zube pepelom.Ali najzanimljivije je bilo poslije mise. Igralo se kolo i očijukalo se s momcima.

Ruža je bila odgojena strogo katolički, kako je bilo uobičajeno kod Hrvata u Srednjoj Bosni u predratno doba. Djevojke bi završile četverogodišnju školu, naučile pisati i čitati, majke bi ih poučile domaćinstvu i ručnim radovima. I onda bi bilo vrijeme da traže dobru priliku za udaju. Jedine žene koje su radile bile su učiteljice ili časne sestre.

Kad se Ruža udala,  roditelji i familija su joj priredili lijepu seljačku svadbu, s puno bogatih jela, domaća šljivovica je tekla potocima, a slavilo se uz tradicionalne pjesme za tu priliku. Izabrala je Marijana, stasitog momka koji je tako lijepo svirao harmoniku. Došla je mladoženjina uža familija na konjima, preuzeli je i odveli u crkvu gdje je čekao njen budući, u kojeg je bila beskrajno zaljubljena. Tako je bila sramežljiva da se vjenčala sa spuštenim očima. Samo je jedanput pogledala budućeg u oči i rekla: ‘Da, dok nas smrt ne razdvoji. U dobru i u zlu’.

Ubrzo je počeo rat i Marijan je sa skupinom mladih Hrvata iz njihova sela otišao u borbu. Naime, ustrajna nada, vatrena čežnja da će jedanput biti svoji na svome, da će Banovina i Hercegovina jedanput biti u sastavu ljubljene im Hrvatske, bio je dovoljan razlog mladim Hrvatima za masovan odlazak u rat. I  borba protiv crvene kuge – partizana bio je dodatni razlog! Uostalom, bila su to vremena kad su mladi ljudi morali negdje u rat. Opredjeliti se, biti domobran ili ustaša, četnik ili partizan…

Na seoskom imanju Ruža je živjela u velikoj seoskoj kući, u nekoj vrsti zajednice. Kako su mladi muškarci bili u ratu, Marijanov otac i majka su izjutra raspoređivali poslove koje su tri snahe morale bespogovorno obavljati. Ružu bi redovno zapali teški poslovi u polju, jer nije imala djece, dok bi njene jetrve ostajale kuhati i čistiti i paziti na djecu.

Marijan je jedanput bio na dopustu, 1943 godine, kad je bio ranjen. Ruža ga je srela na pola puta kad je išla u polje da sadi tikve. Ugledala je izdaleka mladića koji je hramalo i pri hodu se pomagao štapom. Prepoznala ga je..i potrčala mu u susret. Bio je tako mršav i izgledao izmučen. Zagrlili su se u suzama…i vratili zajedno kući. Kad su prišli kući majka mu je potrčala u susret. A zatim se obratila Ruži:

–Što ti radiš ovdje? Zar te nisam poslala u polje? Brže nazad, na posao!

Marijan se nije usudio majci proturječiti, Ruža još manje. Okrenula se i pokunjeno otišla u polje. Ovo poniženje je Ruža pamtila cijeli svoj život. Svekrva je inače bila vrlo opaka, nije voljela Ružu. Dok je svekar bio ‘duša od čovjeka’ ali se ništa nije pitao.

Marijan ju je tu noć nježno grlio i tješio:

-Stisni zube, kad se vratim iz rata napravićemo mi svoju kuću. Samo za nas dvoje. I našu buduću djecu.

Pričao joj je o strašnim borbama, o besmislenosti rata. Nekako se promijenio, izgledalo je da je u te dvije i pol godine rata ostario. I umorio se. Nakon sedam dana, kad je mogao bolje hodati, morao se opet vratiti u rat, negdje u Hrvatsku.

Nakon nekog vremena utvrdila je da je noseća. I dalje je morala raditi kao i prije, ali problem nije bio rad. Nego glad. Stalno je bila gladna. Svekrva se nije na to obazirala, nego su joj jetrve dodavale od svog dijela, sažalijevajući je. Tih ratnih godina jedva su se prehranjivali. Sve što bi proizveli u polju morali su davati raznim vojskama. Svaki tjedan se iz planine spuštala vojska , čas ustaše, čas partizani a ponekad i četnici, i otimali im stoku i hranu. Ako nisu bili suglasni – metak u čelo. Nešto su krišom zakopavala u zemlju…i nadali se da će brzo kraj rata.

Rodila je Ivana u januaru 1944 godine uz pomoć seoske babice i jetrve. Bio je sitan, ali je nekako preživio.

Čekala je Marijana. Ali, rat se završio, a on se nije vraćao. U njezinom  selu su i poslije rata, bile samo žene i djeca. Jer, mnogi koji su bili na pogrešnoj strani, a nisu ubijeni, morali su u zatvor. Odmazda je bila strašna. Raspitivala se Ruža potajno o Marijanu kod svakog od preživjelih, ali nitko nije znao ništa o njegovoj sudbini..

I dalje je bila glad. Sad su pobjednici otimali hranu!

Jedanaest godina je ostala u zajednici, kod Marijanove familije. Orala, kopala i podizala sina. I nadala se.

Kad su joj umrli svekar i svekrva vratila se s djetetom svojim roditeljima, koji su bili stari i bolesni i trebali njegu.

Pomagala im je do smrti i bilo je prirodno da ostane u rodnoj kući. Prehranjivali su se ona i dijete kako su znali,  mirovinu nije uspjela dobiti. Jer Marijan se borio na ‘pogrešnoj strani’ a nije mogla ničim dokazati da je udovica. Kupila je radio i svaku noć slušala famoznog Grgu Zlatopera, koji je vodio program Radio Amerike na hrvatskom. Nadala se Ruža kakvom glasu, nekom znaku od Marijana.

U selu su je svi ismijavali: to je ona što godinama čeka muža iz rata, što se još nada, a mladost joj prolazi! Bijela udovica!

Kad je seoski udovac Marko, došao pitati za njenu ruku, Ruža mu je rekla:

-Ne, hvala, što bi moj Marijan na to rekao, jedanput kad se vrati?

Svako jutro pila je kavu sa susjedom Ivkom, čiji je muž Ivica bio u partizanima, i govorkalo se da je odrađivao u ratu mnoge prljave poslove . I u miru je bio ‘Bog i batina’. Ivka je bila bogobojažljiva  žena i stalno je moljakala muža:

-Daj molim te učini nešto za Ružu, sredi im neku malu penzijicu, skapavaju od gladi. Nije dijete ništa krivo. Znaš, može se ovo nekad  ponovo preokrenuti. Pokaži se milosrdan, vidiš što naši Hrvati o tebi u potaji govore!

I tako ipak dobiše Ivan i mati neku pomoć, nekakvu crkavicu, ali su bili ipak zadovoljni i zahvalni. I kad se Ivica nakon nekoliko godina objesio, Ruža je u crkvi upalila svijeću i izmolila ‘Očenaš’ za njegovu dušu misleći:

-Nek’ mu Bog bude milostiv. Tješila je Ivku

-Eto, što rat napravi od ljudi..

Majka je Ivana beskrajno voljela. Otkidala je od usta za njega, šila mu odjeću, svake školske ferije slala bi ga stricu na selo. Prodavala je sir i jaja na obližnjoj tržnici i štedjela za sinovo školovanje. Marljivo je učio i završio Pedagošku akademiju. Bio je primljen za nastavnika u obližnjoj školi. Sad se kudikamo bolje živjelo, ljudi su polako zaboravljali rat, komunizam je bio malo olabavio. Moglo se ići i u Njemačku.

Ruža je i dalje čekala. Nikada se nije pomirila da je njen Marijan mrtav. Cijeli život palila je svijeće i molila Boga da joj da neki znak. Možda je u kakvom tajnom zatvoru?. A možda se nesmije javiti familiji zbog moguće odmazde. Čekala je, nada je nije napuštala. Držala je pored radija jedinu sliku koju je imala. Onu s njihova  vjenčanja.

–Eh, majko, majko, govorio bi joj Ivan, moj otac k’o Godot! Pusti to više, živi!

– Tko ti je taj Godot? Pitala je ona.

-Ma jedan iz jedne drame što sam učio u školi. Svi su ga čekali, a on nikada nije došao!

Ubrzo je Ruža dobila neku upalu na nozi. Nije to smatrala nečim ozbiljnim. Stavljala je obloge. Dok se noga nije udvostručila i doktor rekao: prekasno je!. Umrla je jedne večeri na Ivanovim rukama.

Poljubila ga je a zadnje riječi su joj bile:

– Moje srce kaže da je on živ! Sine, i gore ću ga čekati.

Ivan je bio neutješan. Nakon nekoliko mjeseci, sedamdeset i devete,  odlučio je posjetiti stričevog sina u Njemačkoj. Ovaj gastarbeiter je živio u blizini Bodenskog jezera na tromeđi Njemačke, Švicarske i Italije.

Ivana je tamo oduševila ljepota prirode, da je malo zaboravio na majčinu smrt. Dvojica mladića su svake večeri išli na pivo i zagledali mlade Njemice.

Posljednju večer svog boravka u Njemačkoj predloži mu rođak da odu večerati u jednu čuvenu gostionicu. Bila je poznata po dobroj hrani ali i po muzici.

Kad su ušli, na malom podijumu je sjedio stasiti plavokosi Nijemac i svirao harmoniku. Svirao je  tako lijepo da su gosti prestajali s jelom i kao opčinjeni uživali u izvedbi. Kad je svirać napravio pauzu i ustao Ivan je vidio da je ćopav. Teško se kretao i vukao lijevu nogu. Pogledao ga je onda malo pažljivije i zapanjio se. Tako je ličio na njegovog strica! Kao jaje jajetu. Upitao je svoga stričevića:

-Tko je ovaj čovjek? Pogledaj, zar ne liči na tvog oca?!

-Ne znam. Čuo sam samo da je gostionica čuvena zbog njegove harmonike. Čuo sam također da mu je umrla žena, a ima Švabo i lijepu kćer koja mu pomaže voditi gostionicu.

Ivanu pade na um suluda misao. Odluči se u trenu, ustade i uputi se ka sviraću. Upita ga na njemačkom može li sjesti za njegov stol.

-Bitte, reče ovaj.

Ivan sjede, pročisti grlo pa upita na hrvatskom:

-Marijane, jesi l’ to ti?

-Bitte, protisnu čovjek, zagledavši se u njega i trzajući usnicom.

-Znaš li ti koliko je dosad moja majka upalila svijeća za tvoju dušu?

-Tko ste Vi?

-Ivan, tvoj sin. Ružin sin.

-Vi ste se zabunili, ja nemam sina ( i dalje na njemačkom).

-Imaš, imaš, samo to nisi znao!

Čovjeku se raširiše oči, usta se iskriviše, poče drhtati, ustade, napravi korak naprijed… pa se sruši kao svijeća.

Pritrča mu kćer, nagnu se nad njim:

– Oče, oče, što je bilo?! Što ste mu uradili, što ste mu rekli?

Ivan se uspravi, pogleda je i reče joj na njemačkom:

 – Upravo smo izgubili oca!