JEKA

IZ NAŠE ARHIVE      …objavljeno 03. ožujka 2010. godine

O autoru:

Željko Mužević

Sada sam stvarno u nedoumici. Nisam te htio uskratiti za izvrsnu i nagrađenu priču Željka Muževića, novinara iz Slavonskog Broda, urednika Jutarnjeg lista, ali moram napraviti ovaj kratki uvodnik. Ne bi to bio problem da Željka ne poznajem, da nam se putevi nisu susretali i susreću još uvjek.

Ono što bi čitatelja moglo zanimati jest da je Željko osoba kao ti i ja. Zbog profesionalnog shvaćanja posla imao je u životu više teškoća nego zadovoljstva. U vrijeme Domovinskog rata, Željko nije argumentirao, komentirao, nagađao… Bio je među borcima na prvoj crti. Za čitatelje je to bio samo dobro obavljeni posao.

Međutim za sve one, koji Željka poznaju …bilo je to više od toga. Znali smo da to što Željko proživljava ostavlja tragove, ulazi pod kožu. A Željko nije književnik …novinar je samo.

Ipak …nisam bio iznenađen kada je jedna Željkova priča proglašena pričom godine 2006. Priču je napisao život, a Željko ju je samo, na jedino njemu svojstven način zapisao. Izabrao ju je …ni manje ni više, nego …Miljenko Jergović. Na ovome mjestu objavljivat ćemo i priče Željka Muževića. Mislim da je to zaslužio, kada su mu već ostala odličja uskraćena. Naziv rubrike je Divan Skitnje, kao što se zove i istoimeni Željkov blog.

Po Zakonu o viskokim državnim dužnosnicima …za slučaj da Željko postane jedan od njih, donosim i Željkovu imovinsku karticu. Visoki tlak, oštećeno srce, polovni Golf i hrpa kredita. Neprocjenjive vrijednosti: Kći Tena (ne i istomena robna kuća), sin Hrvoje i supruga Zrinka (dok ovo čitaš, na žalost, pokojna, op. u.) Evidentno je da Željko posjeduje i velike količine prijatelja u zemlji i nozemstvu.

A evo što Miljenko Jergović kaže o Željku Muževiću:

-Malo toga je 2006. od nas bilo daleko kao rat. Dalji i od kneza Branimira i od dalekih Karpata, koje smo jednom pregazili, rat iz 1991. neispričana je tema hrvatske književnosti iako se na ratnu kajdu koješta laprdalo. Birajući Muževića, birao sam onoga koji pripovijeda, a ne laprda.

(uvod napisao: Emil Cipar)

A evo i priče:

JEKA
Tiho, skoro bešumno okupljali su se ljudi oko podvinjske mrtvačnice toga prohladnog, petnaestog dana, siječanjskog ranog poslijepodneva 1992. Umrla je baba Jeka, lička pravoslavka koja je ovdje doselila davno, toliko davno da ni sam ne znam kada. Davno prije mog rođenja. Nisam ju vidio godinama, a u sjećanju je ostala visoka, mršava žena koja je živjela u brdu, u vinogradima, sama s trsovima i godišnjim dobima.
Kroz maglu dopiru sjećanja kad sam s djedom i bakom išao u pradjedovski vinograd kojeg više nema i kojeg su nasljednici, nakon raspada zadruga i ostavinskih rasprava, zamijenili za najnoviji Golf. I dok su djed i baka rezali lozu, ja sam se igrao ispod, tada mi se činilo, ogromne kruške pored još veće, dublje i mračnije šikare. Baba Jeka je imala kućicu u susjednom vinogradu i često je znala pomoći družeći se s mojima. Godine su prolazile. Nestalo je vinograda, djeda, a potom i bake.
Baba Jeku nisam više viđao. Rijetko je silazila u selo. Ostala je sama. Nevelika skupina muškarca i žena ogrnutih crnim vunenim maramama stajala je nijemo pored mrtvačnice čekajući župnika i trenutak kada će krenuti za lijesom. Smatrao sam, kao i oni, da Jeku moram ispratiti jer je s njom nestao i dio mog djetinjstva kojeg sam se, u ovom trenutku, s mukom pokušavao prisjetiti. Ostali su samo raspucani dijelovi. Tišinu groblja iznenada je proparao prasak dvaju MIG-a 21 tadašnje JNA koji su se, tu i tamo, s bosanskih aerodroma upućivali u ovaj posavski dio Hrvatske. Gomila se nijemo zgledala jer su zrakoplovi već proletjeli dok je zvuk došao do naših ušiju. Nismo se stigli ni uplašiti.
-Kao da je parada – pomislio sam. Opet je zavladala tišina. Još teža i sumornija. Samo su prigušeni glasovi i pokoji krik vrana s obližnjih oranica i ogoljelih debala remetili gotovo svetački mir. Odjednom se gomila pokrenula, uzvrpoljila. Stigao je svećenik. Ovaj naš, katolički. Baba Jekini su bili negdje u SAO Krajini. Četvorica Komunalčevih službenika, u čizmama na kojima su se vidjeli blatnjavi ostaci kopanja rake, zgužvanih crnih flekavih i očito jeftinih odijela, s kapama zabačenim na potiljak, iznijeli su kovčeg na crna kolica ukrašena vjenčićima s lažnom pozlatom, s kotačima nalik onima na biciklu. Dah im je bazdio na rakiju. Svećenik je molio nad kovčegom, a gomila je za njim ponavljala sustižući njegove riječi.
Žurio se jer je još imao nekoliko pokopa. Svakodnevno su s novogradiškog ratišta pristizala tijela poginulih vojnika. Molitvu je odjednom nadglasala pucnjava iz pušaka i rafali. Štektalo je sa svih strana. S okolnih brda oglasili su se i PAM-ovi. Narod se uzvrpoljio uplašeno gledajući. Žene su se stisnule oko kovčega dok su se muškarci zbunjeno okretali tražeći mogući zaklon. Samo je svećenik nastavljao s molitvom, ne obazirući se na pucnjavu. Nakon nekoliko minuta zbunjenosti stigla je vijest da je Hrvatska međunarodno priznata i da to, slaveći, pucaju naše postrojbe.
– Pođimo u miru! – rekao je svećenik i gomila se pokrenula. Zvono s grobljanske kapele je zazvonilo, kotači na kolicima su s vremena na vrijeme zaškripali, a pucnjava je postajala sve žešća. – Samo troše municiju. Trebat će im – promrmljao je djed u žutoj suknenoj jakni, koračajući pored mene uskim, blatnjavim puteljkom što je vijugao između grobova.

Željko Mužević

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments