Marica Žanetić Malenica
U hladno predvečerje uzimam mjeru
pustoj stazi što vodi do kraja puta
gdje stoluje tek negostoljubiva hrid
u jednoj od bezbroj nijansi sive
što pejzažom ovim za smirajem luta.
Je li siva uopće boja, pitam se
kao jedina šetačica i družbenica mora
što pjeni se uznemireno, divlje,
skupljajući snagu za veliku vodu
i sve one neprijeđene milje.
Dok svjedočim rođenju još jedne noći,
za mene se lijepe tamne sjene
pa hitam nazad, do svojih vrata
iza kojih se čuje tek otužan pjev
kukavice što iskače iz drvena sata.
Molim Ga, milostiv mi budi,
nek’ bez uzaludna brojenja ovčica,
s okusom soli i slatka umora,
načnem onaj prvi, tvrdi komad sna…
i na molitvu da probudi me zora.
*nagrada na 25. Recitalu „Josip Ozimec“