stihovi i foto: Kitana Žižić
Ona koja me poznaje bolje od drugih
Često naglasi svoje čuđenje
Kako skoro nikad ne pišem o ljubavi,
Koja je za nju posebno uz mene vezana
Jer i sama često ističem
Neraskidivu vezu između ljubavi i sebe.
Ljubav volim, ljubav poštujem,
Ljubav pamtim i čuvam njene najljepše slike,
Ljubavi se nepogrešivo sjećam,
Sva dragocjena zrnca njena spavaju u meni,
Spavaju i tuđe ljubavi s istim spokojem.
Pa kako joj onda ne posvećujem stihove?
Nakon zadnjeg bolnog rastanka
Stihovi su obeshrabreni odletjeli nebu pod oblake.
Još uvijek su tamo skriveni plahtom godina,
Ne mogu na svjetlo dana otkriti se
Osjećajući moju strepnju, da sam za ljubav
Između muškarca i žene, onu koju smatram
Izvorištem svega, života i plamsaja sreće,
Tih kratkotrajnih a vječnih bisera,
Izgubila sluh, opažanja moć, opijanja nemoć.
Možda je to razlog ne pisanja o ljubavi,
Onih koje sam voljela više nema.
Možda bih mogla iznjedriti stihove o prošlim ljubavima,
Kad bi to imalo ikakvog smisla?
Sve ono proživljeno srcem, koje se pokatkad
Hrvalo s razumom, sve ono kolebljivo i zbunjujuće
Što je u hrvanju često promašilo i metu,
Sve ono što je poteklo riječnom bujicom,
Blistalo opojno usprkos povremenim olujnim vjetrima,
Uronjeno je u moju svijest koja ih hrani svakodnevno
Da zaborav ne prekrije lijepih sjećanja trag.
Stihovi, ako se i rode u mojoj nutrini,
Pretihi su za probiti branu nakupljenog blaga
glasnim izričajem a da ne izdaju mene.
