Joso Špionjak
Gle, otvorena su vrata nova.
I mi smo nedavno kroz njih prošli.
Što li će ostati od naših snova,
ako ne bismo do cilja došli?
.
Za nama osta godina stara,
žurba joj bila upadljivo plaha.
Možda zbog onih krvavih oltara –
barbarskih ratova, izvora straha.
Titraju sjene prolaznih misli,
u valovima hladnim i brzim.
Sukobi ljudi grudni koš mi stisli,
jer grobare mira zaista mrzim.
Želim da pitam odanost pustu:
Zašto nas lanci prošlosti drže?
Tko će rastjerat tu maglu gustu,
koju na svjetskoj pozornici trže?
Vrijeme prešućenih istina traje,
samo su metode novoga ruha.
Tko to za običnog čovjeka haje,
koji se bori za komad kruha?
Kad zamre odjek dana znanih,
poneko sjećanje ostat će samo.
Falit će zacijelo duša pouzdanih,
da o svemu tome iskreno pričamo.
Nedostižan je ton sumraka,
koji čarolijom vječnosti diše.
A nebo ko polje divljega maka,
sred boja rumenih skriva kiše.
foto: Joso Špionjak