Sven Adam Ewin
Kako je dobra naša majčica Zemlja.
Moru spušta oseku. Podiže plimu.
Meka. Podatna. Slatka… Vruća ko žemlja.
(Ovo mi zadnje dobro dođe za rimu!)
.
Rađa nas. Doji. Njeguje. Štiti i voli.
Daje nam izbor: duhovnost ili zlato?
Onda nas strašno prodrma. A to boli.
Njena smo djeca. Pa ima pravo na to.
Kad smo očajni – šalje nam puse nade.
Nahrani gladne. Žednima daje piti.
Neke pozove dolje. To da se znade,
Da mi smo Ona. I vječno ćemo biti.
No djeca rastu. I otići bi htjela.
Na druge Zemlje već kročili su nogom.
U kola s Vatrom kao da već su sjela.
Zar stiže čas da kažu Majci zbogom!?
Ja ih gledam i kažem: – O, djeco luda.
Možete, djeco, do samog Neba rasti.
Svugdje je Zemlja. I čekat će vas svuda.
Iz jedne Zemlje – u Drugu ćete pasti.
Na drugoj Zemlji opet će biti isto.
Nebo. Šume. Oblaci… Rijeke i mora.
Pa nek ih bude i milijarda tristo,
Ista je sila teže. Lava i kora.
Na drugoj Zemlji – što biste mogli naći?
Gdje god da stigli, vama se isto sprema!
Pod svaku Zemlju vama je jednom saći,
A za to bolje – od ove Zemlje nema.