piše: Milan Rajšić
E, ovo ti moram napisati. Ujutro nije bilo mačka i onda oko podne evo nešto se vuče doma.
Vukao se na tri noge (prednja lijeva podvijena), pola glave doslovno krvava, mislim ni da mu uho nije čitavo (ne mogu vidjeti od krvi) i to ono koje je tek zacijelilo. Od njegove bijele boje su ostala samo sjećanja – toliko prljavsštine, kao da je bio na hrvanju u blatu.
Malo sam ga obrisala mokrim maramicama, mada ga sve boli, zato mu glavu nisam ni dirala. Jeo je tek predvečer, nadam se da su mu zubi cijeli.
Cure su htjele da ga vodimo veterinaru ali ne treba njemu veterrinar, ne trebaju njemu ni drugi mačci, njemu treba susjedova mačka (predpostavljam da je susjedova).
On očito do sad nije bio u borbi za curu, odnosno, ne zna se boriti, naime on je fakat veliki mačor i mogao je i trebao, proći barem mrvicu bolje.
Inače sam se dosta namučila i s kućicom, ali sad ni to ne štima, naime rupa koju sam izrezala, dobra je za zdravog mačora, a ne za nekog polomljenog koji jedva hoda.
Ukratko, baš mi ga je žao – nadam se da će sutra biti bolje. Toliko o patnjama jednog glupog i nespretnog mačka.
*****
Bolno i tužno je sve u ovoj priči, ali… uvijek ima jedno ali, a ovaj puta i dva. Prvo ali – je da si me uprkos krvi suzama i bolu nasmijala do bola, a to mi treba jako.
Drugo ali je rezervirano za ljubav. Nek boli koliko hoće i može, al’ ljubav je ljubav i ne zna što je bol (ovo samo u pričama) Hvala za smijeh do suza.
*****
Vidim ja da ti razumiješ mačka :):) – dobro, malo ti ga je i žao :):).
Danas cijeli dan spava, pojeo je brikete i popio malo mlijeka, uglavnom ide na bolje.
Uspjela sam ga i malo obrisati, al ima tu još puno posla :). Oslanja se i na četvrtu nogu, doduše – još šepa.
Danas je osvanulo sunčano, ali vraški hladno – zima pomalo steže.
*****
Vrijeme je zimske, sive, nepodnošljive depresije…
Ovako se nisam osjećao posljednjih osamnaest godina. Iz jednostavnog razloga što posljednjih 18 godina nisam bio u Trieru u zimskim sivim danima.
Nakon najveće životne depresije, ugodno zvane razvod, jesenje-zimske dane sam provodio u Laosu, Siriji, Indiji, Kazahstanu… Sasvim svejedno gdje i kuda, pobjegao bih od ružnih, mračnih sjećanja.
E, sad sam ponovo dolijao. Pomalo zbog korone, a pomalo zbog raka, živim ružne dane u Trieru, padajući i uzdižući se svakodnevno i po nekoliko puta.
Sad nas baca, sad nas diže, sad smo opet nebu bliže, nekad prazan nekad bijedan, ali za me samo jedan… pjeva Josipa.
Jutrom rano uzbrdo i dobro prokuhati, pa podnevna siesta, a onda popodnevni Tour d Luxembourg… I tako iz dana u dan. Dobro mi čini napor i lijepe slike, nažalost onih dva, tri posto depresivnog stanja, uspiju upropastiti pozitivno.
Nema veze. Glavu gore i naprijed. Znojiti se, “uživati” u bolu nastalom kroz fizički napor, zatvoriti sve pristupe ružnim sjećanjima…
Narednih dana ću plivati preko Mosela. Ili je možda bolje kupiti klizaljke….
Ne daj se Milane, ne daj se godinama moj Milane... bila je jedna od lijepih rođendanskih čestitki prije par dana.
Ne dam se!
Maloprije slušam Rahmaninova i gledam slike s proslave indijskog praznika Divali. Brod nasukan u luci Marianham. Vreli izvori po Islandu…
Živim od lijepih sjećanja. Na sreću, ima ih puno. Jako, jako puno.
*****
Kako divan je svijet… pjeva L. Armstrong.
Deset je sati. Ujutro. A ja već imam iza sebe tri prekrasna sata vožnje bicikla uz rijeku, dok se dan budi. Pijem svoju drugu kavu. Doručak je prošlost. Vrijeme je da se razmišlja o ručku.
Sada nikakvih akcija do poslijepodneva. Malo novina, malo televizije, malo drijemanja.
Dan je prekrasno sunčan i topal. Sutra bi trebalo cijeli dan kišiti. Osjećam se ugodno i zadovoljno u nekoj situaciji u kojoj bi prije kratkog vremena iskočio iz kože. Zima, Božić, novembar i decembar u Trieru? Za poluditi! A sada mi baš odgovara. Što od mene napravi ova bolest i ova druga. Život mi je postao prava NNNI akcija. I još uživam. Ponekad su problem samo emocije. Moglo bi to i malo muškije.
Ugodan dan zimski.
*****
Neki dan je jedan svećenik rekao, nešto u stilu: bolje da se ne vratimo u “prvobitno normalno”, jer to nije bilo normalno. Mislim da je potpuno u pravu.
Nigdje nam nije bilo granica, drž-ne daj, tko sam ja sam, putuj kud hoćes, jedi što i od kud god hoćeš, više ne vrijedi ni sezona, ni granica, ni stariji, ni vlast ni nevlast, daj ovo daj ono, drž ne daj, svejedno gdje živio (ili skoro pa svejedno) ili u New Yorku ili u Mrduši donjoj. Daj pametne mobitele (i to za svakodnevicu i praznični, a po mogućnosti još jedan), daj mreže 5g ili već koje, daj čipove, daj ovu inteligenciju daj onu glupost, ako auto već ne vozi sam (u većoj upotrebi) daj ono bar na struju, daj pametne satove, juri u svemir na dopust, daj pametno ovo, daj pametno ono… A da upotrijebimo još ono malo pameti što nam je ostalo?!? Naja! Oliti, ništa od toga.
No, ajmo mi (kako moja mala šestogodišnja Eva kaže: mi i moja prijateljica Marija :-)) …o vremenu :-), kiša cijeli dan cmolji, vlažno i hladno, nit se što ima pametno raditi, nit se kud ide… al dobro.
Mačor sinoc spavao u kotlovnici, al poslije doručka opet došao krvavog uha – i to uvijek na istoj strani (već mu jedan dio fali).
Sad je evo blizu 18h, a još ga nema – mačja posla :-).
*****
Gledam te brojke. Sve je kao u dobrome dinamičnom plesu. Jedan, dva i tri… jedan dva i tri… Dođe trenutak da se ritam uspori. Jedan, dva…, a onda nagli zaokret pa u drugom pravcu. Jedan, dva, tri, četiri i pet… I šest…
Kako sada stvari stoje, tko mora putovati nek putuje što prije. Za neko vrijeme, a ovdje je to vjerojatno do kraja marta, ples će postati sve divljiji, pauze sve rijeđe, južnjački takt 7/8 sve češći.
Ovdje se polako uvode potpuna zatvaranja i zabrane. Brojke rastu, mrtvih sve više, nesigurnost sve izraženija. Novaca (još) ima, ali i nezadovoljstva (sve više)
Dan počinje i završava brojkama.
******
Ima u Bibliji tekst koji kaže: Što ćete činiti, činite odmah. Nije vrijeme za oklijevanje i neodlučnost. Čvrst i jasan stav je danas tražen.
Pa nek se pleše, nek se pleše…
*****
Dan počeo nesanicom bez razloga. Ništa me ne muči. Sve je riješeno i poslagano, a ne ide. Budan od četiri ustao u pet i dvadeset.
Jutro je počelo u stilu: Sve je bijelo, grad i selo, polje gaj…bijela staza, bijela brada Djeda mraza…
Bilo lijepo do deset, a onda otpočela dosadna kiša iz sivog oblaka koji se spustio do Mosela. Jedva sam našao put kući, morao sam puhati da se oblaci raziđu… ha, haaaaa, haa… ovo je priča za Šimuna, Noach i društvo unuka…
Maloprije sam se vratio s dvosatne šetnje po okolnim “brdima” i sad, istuširan uživam u zimskoj večeri bez snijega.
Čini mi se, na najboljem putu sam prihvatiti da je zimi najugodnije kod kuće…
A tek kad zapjevam vozeći se biciklom uz rijeku: Zima, zima, e pa što je, akoj’ zima nije lav. Zima, zima, pa neka je, ne boji se tko je zdrav!!!
Mosel raste i ako narednih dana bude par toplijih dana i otopi se snijeg u Vogesen planini u Francuskoj, gdje rijeka izvire, biti će poplava kao prije 26 godina. Božic, Nova godina, Tri kralja i poplava.
Ima nažalost i toga.
******
/Godine gospodnje 2020 do 2022./