piše: Sanja Rotim
Gospođa Ivanka je imala kuću sa predivnim vrtom koji nije bio nalik na druge vrtove lijepe samo u proljeće i ljeto. Njezino cvijeće je bilo u cvatu i za vrijeme hladnijih godišnjih doba, dok su drugi vrtovi bili potpuno goli i izgledali tužno.
Gospođa Ivanka je živjela sama. Nije imala ni muža ni djecu, pa je svu svoju ljubav posvetila biljkama koje su joj uzvraćale tu pažnju neprestanim listanjem i bujnim cvjetanjem. Susjedi i slučajni prolaznici su se čudili, jer nisu mogli naći objašnjenje za takvu pojavu. Bilo je uobičajeno da su se svi zaustavljali ispred njezinog vrta i divili prelijepom cvijeću.
“Izgleda kao Raj na zemlji”, mnogi bi govorili.
“Ne razumijem kako gospođa Ivanka uspijeva imati cvijeće cijelu godinu”, čudio se jedan susjed. Mogla se osjetiti i ljubomora u njegovim riječima.
“Znam da ih je kupila u istom vrtnom centru kao i ja. Njezino cvijeće ne vene kao moje.”
Nekada bi gospođi Ivanki postavljali pitanja o tome koji tip zemlje koristi ili koje hranljive sastojke upotrebljava. Gospođa Ivanka bi ljubazno odgovarala na njihova pitanja, ali bi uvijek dodavala kako je za cvijeće najvažniji sastojak pažnja koja im se posveti. Kako bi ona rekla: “Cvijeće osjeti kada ga netko voli.”
A gospođa Ivanka je voljela mnogo, mnogo svoje cvijeće. Ne samo da ga je zalijevala kišnicom i dodavala hranljive sastojke koji bi omogućili zdrav rast, već bi pravila i čajeve kojim je čistila njihove listove da bi bili sjajniji. Šaputala bi njima priče, čak i čitala poezije. I cvijeće je postajalo sve ljepše i ljepše i intenzivnije boje. Njihov miris se mogao osjetiti daleko. Kada bi došla zima, izgledalo je tako otporno na hladnoću, da ne bi nikada uvenulo.
Tako je bilo sve dok gospođa Ivanka nije ostarila i više nije mogla živjeti sama. Budući da nije imala ni muža ni djecu, morali su intervenirati dalji rođaci. Nisu uspjeli naći nikoga tko bi se mogao o njoj brinuti dan i noć, pa su zaključili da je bila najbolja stvar smjestiti je u dom za starije osobe.
Tako je kuća gospođe Ivanke stavljena na prodaju. Kada se pročula ta vijest, počeli su stizati potencijalni kupci. Bilo ih je doista mnogo. Svi su željeli imati kuću sa predivnim vrtom koji je mamio uzdahe. Rođaci gospođe Ivanke su shvatili kako su mogli iskoristiti ovu situaciju i povisili su cijenu. A broj zainteresiranih kupaca umjesto da opada, opet je rastao. Tako su cijenu povisili opet i opet. Na kraju je kuća prodata jednoj imućnoj obitelji po astronomskoj cijeni.
Nova četveročlana obitelj Marić je ispočetka bila veoma zadovoljna. Bio je to mjesec svibanj i vrt je bio pun cvijeća sa opojnim mirisom. Roditelji su u vrt stavili stol, stolice i ležaljke i u slobodnim trenucima bi se izležavali tu čitajući knjigu, ili bi jednostavno ljenčarili. I njihova djeca bi se zadržavala u vrtu uživajući tu u spoju boja i mirisa. Čak je bilo ugodno u vrtu učiti i pisati zadaću!
Tako je obitelj Marić preuzela brigu o cvijeću na uobičajen način, kako su brinuli o cvijeću i biljkama u kući u kojoj su prije živjeli. Ali nisu razgovarali sa biljkama, nisu ih milovali, i cvijeće je osjetilo razliku.
Prošli su proljeće i ljeto i stigla jesen. Prvi listovi su počeli opadati, što je strašno iznenadilo nove vlasnike. Sa dolaskom zime svaki list je nestao sa biljaka i cvijeće uvenulo. Sve do zadnjeg. Vrt je postao isti kao i svi ostali vrtovi zimi, gol i tužan.
“Kako je to moguće?” pitali su se novi vlasnici.
Ali cvijeće je imalo odgovor: “Ako ti netko posvećuje svu pažnju, i cvijeće tu pažnju vrati.”
Tako je obitelj Marić odlučila obratiti se gospođi Ivanki za savjet. Otišli su joj u posjetu.
Bila je zadovoljna u domu za starije osobe, o njoj su se brinuli i dan i noć. Sprijateljila se sa drugim staricama, pa joj nije bilo dosadno. Prihvatila je normalno novu situaciju, jer je shvatila da u njezinim godinama nije više mogla imati prijašnji život.
Ali kada je od novih vlasnika čula da njezino cvijeće zimi pati, ispočetka je osjetila strašnu ljutnju i nije htjela s njima razgovarati. Nakon što se malo smirila, shvatila je da je bilo važno prenijeti na novu obitelj svoje vrijedno iskustvo.
“Biljke su živa bića, baš kao i mi. Potrebna im je ljubav i pažnja, jednostavni gesti kojima mogu shvatiti koliko vam je stalo do njih. Budite im blizu, pričajte im, družite se s njima. Poslije ću vam objasniti kako ih zalijevati, prihranjivati, ali sami morate naučiti kako ih trebate paziti dan za danom.”
Obitelj Marić ju je pažljivo saslušala. Odlučili su slijediti njezine upute.
Nakon nekoliko godina vrt obitelji Marić je ponovno postao jedan od najljepših vrtova u gradu.