piše: Nataša Pecić Janković
Jutarnja kava uz zvuk zvona i divan pogled na arhipelag oko Rijeke. Čak se i Zavižan vidi jer je kristalno bistro. Prekrasan i prohladan jesenji dan, meni savršen. Napokon sam se ugnijezdila u novome stanu. No, misli i dalje putuju u moj rodni grad. Da li bih bila sretnija u njemu da sam našla sve što ovdje imam? To pitanje će me proganjati vječno.
Zatvaram oči i zamišljam da vozim…
Silazim s autoputa u istočni dio grada, ali netom prije skretanja pažnju mi privlači naša poznata “antena”. U blizini mi živi majka i zbog toga mi privlači pažnju.
Dakle, skrenuvši na zapadni ulaz u grad, vozim takozvanom veznom cestom koja vodi do raskrižja prema centru grada. S desne strane je velebno zdanje za trošenje, shoping centar “Coloseum”, ravno cesta vodi tik pred granicu sa susjednom nam državom, no ja vozim lijevo do prvoga kružnog toka. I tu sam se nasmijala. Po novome, grad nazivaju “grad kružnih tokova”. Billa, autobusni kolodvor koji čeka renoviranje, samo nitko ne misli na njega, Lidl, Kaufland i Konzum… većina trgovačkih centara u istoj ulici.
Pogled mi uvijek skreće udesno na rodu Malenu, repliku poznate rode iz naših krajeva, koja još uvijek čeka svoga dragoga Klepetana da joj se vrati. Dakle, ta skulptura ima simboliku i ne stoji bez veze na ulazu u grad.
Poznatom Gupčevom ulicom prolazim do Krešimirove u strogi centar. Zastajem na trenutak da upijem ono što mi je nedostajalo; „Cipelić” s jedne, bivši “Kekec” s druge strane.
Parkiram i izlazim jer ovaj dio grada je stvoren za šetnju. Koliko god umorna bila, dolazim do glavnog nam Trga Ivane Brlić Mažuranić. Pogled mi skreće na suprotnu stranu. Zanima me dokle je došla adaptacija hotela “Park”, nekada kultnog mjesta za zabavu starije populacije.
No, pogled mi odvlači zvuk “Maslačka”, fontane na središnjem trgu.
Odlazim do moje rijeke i opet misli putuju. Koliko sam noći i dana provela šetajući i bacajući svoje boli i snove u rijeku? Koliko sam se puta naslušala njenih tajni? Šaputale smo i povjeravale se jedna dugoj, ali ja sam otišla, a ona ostala tu, uvijek u sili i moći koju nosi sobom. Hladna, mutna i neukrotiva.
Uzdišem i vraćam se Zajčevom ulicom koja izlazi na trenutno najposjećenije mjesto u gradu „Kuću piva” u takozvanoj “pijanoj ulici”. Ulica se ustvari zove Starčevićeva. Nadimak je dobila po brojnim kafićima koji se tu nalaze.
Odlazim do Mesićeve. Pogledam lijevo i desno i u sebi promrmljam; „Sve isto…Još uvijek Slavnićkina slastičarnica stoji i čeka da ju netko obnovi.“ Još sam uvijek u Zajčevoj. Izlazim na Široku gdje sam parkirala. Sjedam i razmišljam koliko sam puta sama prošla tim ulicama još kao dijete.
Majka mi je radila u Širokoj pa sam odlazila k njoj, a potom u trgovinu “Plavi 9” kupiti gablec.
Tu završava moja šetnja, ali nikako i sjećanje jer bilo je puno lijepih, ali i ružnih situacija. Dobro je, jer se počinjem više sjećati dobroga i lijepoga, nego onoga lošega i ružnoga.