Marica Žanetić Malenica
Dok podvlači se nevidljiva crta,
a žudnja rasplinjava ko balon od pjene,
ćuh vjetra muti ustajalu vodu
u duši nastanjenoj sjenama blijedim,
nesigurna koraka u laganu hodu.
Tijelo priziva dodire strasti bivše,
dok iza tvoga naborana lica
oči tek naziru ljepotu, nejasno je vide.
Usne prepoznaju okus zrelih poljubaca
pa se skupe u crtu kao da se stide.
U dobi jesenjoj, kad duše smiraj prose,
meni, koja već odavna nisam mlada,
i tebi, koji kažeš da nemoćan si i star,
Nebo posljednju ljubav šalje
kao utjehu, kao milosni dar.
(zbornik „Hod se nastavlja“, XXI. recital ljubavne poezije „Željka Boc“, Marija Bistrica 2024.)