piše: Milan Rajšić
Ujak Sam, personifikacija Sjedinjenih američkih država, negdje u perzijskoj pustinji, s uzdignutim rukama u znak predaje, izgleda jako uplašen, iako je iza njega samo obično pero, nalivpera na kojem je simbol nove Islamske republike Iran.
Fotografija je nastala prije točno 44 godine i pet mjeseci. Mjesto radnje je jedan od sivih zidova u glavnom iranskom gradu Teheranu, na kojemu je bilo još desetke svježe naslikanih zidnih murala.
Islamska revolucija u Iranu započela je par mjeseci ranije, pobunom i nemirima širom države, a protiv lošeg stanja u državi i vladanja Šaha Resa Pahlavia.
Već od raka dobrano oslabljen, napušta državu u siječnju 1979.godine.
Ajatolah Homeini vraća se iz političkog egzila u Parizu, a iranska vlada pada 11. veljače, nakon masovnih demonstracija i višednevnih sukoba demonstranata i snaga državne sigurnosti.
Pet mjeseci kasnije, osmero planinara iz Osijeka, stiže na tursko-iransku granicu kod Dogubayazit. Brojni Nijemci, Francuzi, Nizozemci…, već danima čekaju da uđu u Iran. Bezuspješno.
S druge strane, crveni pasoš, s grbom sastavljenim od šest baklji, a na kojem na latinici i ćirilici piše SFRJ, otvara sva vrata i sve granice. Ljubazni smješak i blagi naklon policijskih službenika i mi mašemo začuđenim zapadnjacima.
Malo dalje, Pasdarani, neformalna javna i tajna policija nove države, pronašavši u autobusu praznu bocu od viskija, drži nam lekciju o štetnosti alkohola. Zlata je pristojno obučena po pravilima novoga modnoga trenda, koji se zadržao do današnjih dana.
U Teheranu nema niti jednoga stranca. Ljudi su gostoljubivi. Taksista kao i svi drugi ima dva ugrađena radija, pa dok se vozimo svira rock i zapadna glazba, a na semaforu se automatski uključuje drugi, s molitvama i tekstovima iz Kurana.
U restoranu nedaleko hotela, prvi dan plaćamo punu cijenu, drugoga samo polovicu, a trećega je sve besplatno. Na bazaru tisuće i tisuće prvorazrednih tepiha, milijuni boca coca cola zjape prazne, ne pije se imperijalistička pića, iz prostog razloga što ih više nema. Svakodnevni protesti protiv Amerike i društva. U međuvremenu započeo rat, pod dirigentskom palicom Amera, a između Irana i Iraka, koji je potrajao kao uobičajeno, pet godina. Americi bio tih godina dobar Irak, jer se nije usudila ni prinjušiti u Iransku islamsku republiku.
Na ulicama brojni plakati s fotografijama poginulih. Svakodnevni brojni i masovni sprovodi na ulicama grada, a navečer se život preseli u parkove i zabavišta. Jedna vožnja ringišpilom iliti vrtuljkom za muškarce, a jedna za žene. Takvu erotiku i orgazam, nisam nikada prije ni kasnije doživio, kao kada se stotinjak žena, od glave do pete obučenih u crno, vrti velikom brzinom u polumraku, uz vrisku, uzdahe i stenjanje.
Prije odlaska u planinu, odlazimo do jugoslavenske ambasade. Sve druge ambasade su zatvorene, a naša radi s pet službenika i otpravnika poslova. Poslovi cvjetaju. Fini neki ljudi Švedjani, Finci, Danci…, ne prodaju oružje i ne prave ratove. Radi to Jugoslavija i još k tomu, na dva fronta u Iranu i Iraku. Đuro Đakovic kao na traci štampa tih dana, mjeseci i godina i naše tenkove. Novac se ne broji, novac se trpa u vreće i šalje nekuda. Petnaestak godina kasnije vidjet će se kuda i za što.
U ambasadi smo očekivali da nas počaste rakijom ili viskijem, a oni licemjerno kažu da toga više nema u Iranu, pa nam donose vodu u bocama Chivasa. Razočarani napuštamo ambasadu i “opijamo se” odličnim prirodnim svježe cijeđenim sokovima naranče, nara, mrkve, jabuke… Nema što nema. Nema samo alkohola.
Zlatu u zgradu glavne pošte ne pušta u crno, od glave do pete, obučena policajka. Nema dovoljno tamne i guste crne čarape. Nema telefoniranja.
U planini, čovjek ima osjećaj da seljaci ni ne znaju da se promijenila vlast. Tri dana u selu i na planini, Zlata ne nosi maramu, a na vrh pettisućnjaka Damavanda, penje se u kratkim hlačama.
Dvotjedni, ugodni, jedinstveni život u Iranu, koji je u pola godine doživio promjenu vlasti i ušao u višegodišnji rat, ne može se nikako zaboraviti. Bilo je poslije toga još pet-šest putovanja u meni drag Iran, ali…
A ona fotografija s početka, visi na zidu i uvijek iznova me podsjeti kako je život mogao ići drugim tijekom.
Tih dana nitko, ali baš nitko nije izvještavao iz Irana. Svi su sjedili u Istanbulu, Bagdadu, Islamabadu i pisali Markove konake.
Što bi bilo, kad bi bilo, pomislio sam samo jednom, kada je počinjao rat u Jugoslaviji.
Kako bi bilo da sam…
…a bilo bi kako je!
Onako kako apostol Pavle reče svom učeniku Timoteju:
„Dobar sam boj bio, trku završio, a vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti.“ (Tim.4.6-8).
