Ruža Zubac-Ištuk
Listaju me od izdanka do ocvalosti.
Svatko po uzoru na svoje moralne vrijednosti
tražeći sličnost s grebenom na zlogukoj kiši
koji će postati glatka stijena, nevina i čista
ili razbiti kada se na njega obruše teški, srditi vali.
Uzimaju me i dodaju, pljuju i psuju
jer nisam uspjela svoj život – zakašnjeloga trubadura
oblikovati u kalupu gdje sudbina pase ljudske mane
dok ljepota duše na milosti Božjoj sniva.
A meni je potrebno samo malo kruha
i mnogo, mnogo riječi kako bih mogla piti
čisti mlaz materinjega jezika iz pregršti vjetra
dok silazim s planina u srce djetinjstva među
sjene Kamešnice i trudna polja rane mladosti.
Potrebno mi je samo malo rajske tišine
da dovijeka tkam ljubav u stihove
i pjesmu rastačem po usnama vremena,
a da mi ruke ne zadrhte i osmijeh ne ugasne
dok klečim pred oltarom iskušenja i tjeskobe.
Bože, skrušeno te molim
utrni munje zlopatne u zloćutnim naravima
da mi se riječi koje me majka učila vezući uspavanke
sa zlatne niske ne pootkidaju
i prokapaju ljepotu duše u suze što će u bolu
umirati ljubeći ružno lice demona – vječnoga
zavodnika ljudskih slabosti.