Joso Špionjak
Pitam te zemljo, mila i draga:
Gubiš li katkada životnu nadu?
Prati li te tuga kad popušta snaga
i tamne noći sve snove pokradu?
.
Priznajem, pomislih u prvi mah,
za čovjeka malog uopće ne haješ.
A onda odjednom, zasta mi dah –
gle čuda, ti šutnjom odgovor daješ.
Povjetarac blagi baš u tom času,
započe čarobne igre bez kraja.
A toplo sunce poljupce sasu,
zrakama zlatnim iz svoga raja.
S cvrkutom ptica gnijezdo svija,
cvijeće se budi na svakom koraku.
Orošena trava, kao dragulj sija,
svježina i miris lebde u zraku.
Pitam te čovječe, stvorenja kruno,
zašto su tvoja zanijemila usta.
Zar ne vidiš da je sve života puno,
ne dozvoli da ti duša bude pusta.