piše: Milan Rajšić
Jutros osvanuo u novinama crni naslov: Najstarije dnevne novine na svijetu pred svojim krajem.
Wiener Zeitung nisam nikada držao u rukama, niti čitao. Vidio sam ove novine, među pet-šest drugih na bambusovom držaču, u jednoj bečkoj kavani, prije pedeset godina, kada sam iz mađarskog Sopron skoknuo u Austriju na poludnevni izlet.
Zapamtio sam ove novine jer su me svojim izgledom podsjećale na omiljeni Vjesnik u srijedu.
Novine koje su nastale davne 1703. godine, pokušat ću u narednom periodu uzeti u ruke i prelistati. Naime, sada se već zna da su im dani odbrojani.
Narednih mjesec dana muslimani su u znaku Ramazana. Kako bi jačali vjeru i duh, vjernici se preko dana uzdržavaju od jela, pića, duhana, seksa. Navečer, kada padne mrak, počinje Iftar i traje do prvih sunčevih zraka. Ljudi se druže, sjede cijele noći u parkovima, restoranima ili kod kuće, jedu, piju, razgovaraju. I tako trideset dana.
Zapadni čovjek to najčešće komentira omalovažavajući: to i nije ništa, to može svatko!
Pokušajte, pa ćete se uvjeriti da svatko zdrav to može napraviti, ali nije ni malo lako. Posebice u dugim ljetnim danima kada se ne smije popiti kap vode, povući dim cigarete, staviti nešto pod zub.
Pošto postiti nije lako, od ovoga se izuzimaju stari ljudi, trudnice, djeca i putnici.
Kao putnik bio sam desetak puta u arapskom svijetu u vrijeme Ramadana.
Najljepše mi je bilo u Siriji, najliberalnije u Turskoj, najnormalnije u Iranu.
Prvi put sam doživio post u sirijskom gradu Hama i nisam mogao pohvatati toliko novih detalja, koliko stane u vrijeme kada svi, još nervozno kupuju posljednje namirnice, potpuno ispražnjenog grada, a onda eksplozije boja, mirisa, zvukova, koja traje do kasno u noć.
Teškom mukom sam se uspio izboriti za svoju ogromnu porciju humusa i falafel, a onda lutajući cijele noći skupa s tisućama veselih, tamanio baklave. U kilogramskim količinama.
A moram priznati da i nisam u potpunosti postio. Ustajao sam par sati kasnije nego domaći i u ruksaku sam uvijek imao jednu-dvije datule.
Što bi ja tek pojeo na kraju posta, da sam postio sto postotno!
Stranac ima pravo jesti, ali je to toliko teško kada nitko drugi oko vas ne jede.
Za Ramadan sam čuo prvi puta prije šezdeset godina. Na kraju kuće u kojoj sam živio, radili su sladolede, krempite, šampite i svilene bombone, braca Faik i Nebija. Jedan povelik i okrugao, a drugi omalen i kao sušena riba.
Jedanput godišnje oni su zatvarali radnju i odlazili u daleko Tetovo, a narod je šaputao: “Otišli su do Ramadana i Bajrama!”, ne znajući jednako kao i ja, što to znači.
Prve lekcije o muslimanstvu i Ramadanu, naučio sam od Ive.
Nije greška.
Nisu me u Sarajevu za vrijeme studija, ništa naučili Dževad, danas direktor jedne Šumarije u Bosni, jednako kao i Faruk, donedavno dekan Šumarskog fakulteta i nekadašnji sekretar CK Sarajeva.
Sve o muslimanstvu naučio me Ivo.
Ivo Barbarić, Hrvat, katolik, rodom iz Žepča, bio je preteča Google i Wikipedia i znao je sve, ali baš sve, o muslimanstvu, ali i o katoličanstvu, kojega su se mnogi tih godina stidjeli.
Wiener Zeitung će vjerojatno prestati postojati, ali Ramazan (Ramadan) neće.
Svima koji slave, sretna nova 1446. godina.
Današnjem prijepodnevu pripisujem još jedan i pol sat brzog hodanja. Dan je postao preprelijep. Toliko lijep da sam išao bez jakne, kape i šala. Svuda, okolo naokolo, oblaci. Temperatura 18.