Kitana Žižić
Ti volio si narcise
koje su uvijek sadio
ispred prozora naše djece
da opojnim mirisom ih jutrima bûde.
Kad zaželih da ti se približim još više
zavoljeh mimoze koje suncem svog cvata
bodre zaljubljene da ljubav ne izgube.
To bilo je lako jer sam oduvijek
obožavala boju Sunca hvarskog ljeta
u srcu noseći zlatnu vrelinu kolovoza
kad sam rođena jedne od najrodnijih
hrvatskih i hvarskih godina.
Kako sam ponosno šetala rivom,
šepirila se u limun žutom odjelcu
koje je paketom stiglo iz Amerike
na našu adresu posne poratne godine.
Pristajalo mi je kao saliveno,
privlačilo poglede na moj stas,
stas proljetnog pupoljka
još nesvjesnog moći budućih čari.
Ali šetnje livadama rosnim
u mjesecima buđenja prirode
naselile su moje nosnice
mirisom šumskih ciklama,
nesvjesno birajući ih za svoj zaštitni znak.
Tek kasnije slučajno saznah da za svoj rast
odabiru mjesto gdje zlo moći nema.
Otada na svijet gledah ružičasto,
birah misli koje mi ne sputavaju rast
sve do dana kad je rastanak naš
vratio žuto u svijest i narcisima
ubranim samo za tebe,
poželio ti blagi san negdje daleko od nas.