Tridesetak radova je pristiglo na međunarodni literarni natječaj za djecu, sad treba proglasiti najbolje.
Završen je međunarodni literarni natječaj što ga je za hrvatsku djecu širom svijeta raspisala Matica hrvatska za Ruhrsko područje, na temu “Živim danas, jučer želi biti sutra”. Na natječaj je pristiglo tridesetak literarnih radova, većinom eseja i ponešto pjesama, javlja organizator koji ovih dana ima pune ruke posla jer treba proglasiti najbolje a i svim sudionicima poslati diplome, izraz zahvalnosti i pohvale za sudjelovanje na natječaju.
Mi, bez prejudiciranja a i bez uvida i utjecaja na prosudbu organizatora o najboljim radovima, objavljujemo rad jedne od sudionica natječaja, Josipe Matić, učenice 8a iz Orašja, Bosna i Hercegovina.
ŽIVIM DANAS, JUČER ŽELI BITI SUTRA
Ljudski je život čisti papir koji nestrpljivo čeka da na njega ostavimo trag života, trag ljudskosti za kojim ono neprestalno žudi. Čeka da bistrim suzama oslikamo značenje za kojim tragamo do zadnjeg našeg daha. Čovjek nije navikao na samu čistoću koju nudi život. Mi smo rođena destruktivna bića koja ne mogu podnijeti čistinu života te ju preslikavamo grijesima i molimo za krštenje oprosta prošlosti i sadašnjosti. Borimo se pronalaskom smisla u naizgled ravnodušnom svemiru gdje naši životi vrijede kao suza u beskraju oceana.
Ne krije li se umjetnost života u umijeću stvaranja? Oh, te divne pjesme koje stvaraju jedino ptice nebeske u kojima se raskoše samo pametni! Ako sam ih čula jučer, ne bi li to htjela poželjeti i danas i sutra? Zašto ograničiti takvu ljepotu uzvišenih nota, koje tako ponizno igraju na samom tkivu moje duše i daju joj dar neobuzdane sreće. Taj cvrkut duboko je ukovan u našem postojanju ranjavajući ga gorkom žestinom koja je i smrtonosna i bolna izvan shvaćanja. Ali, zar najljepše stvari ne bole najžešće? Ljupke oči svakog smrtnika vrijedne su gledati svaki dan. Vrijedne su sve prolivene krvi koju bih rado dala da me njihov zvjezdani pogled probada do kosti svaki dan. Upravo zato tako gorko zabada u srž ranjive duše,njer smo svjesni da će se i ti beskrajni zvjezdani putevi jednom ugasiti i otići u zaborav.
Neporeciva je sumorna istina da u životu ljepota dolazi s cijenom, koja nas boli i uništava unatoč njenom privlačnom sjaju. Možda je čak i još gora istina da je ljepota prolazna, ograničena vremenom. U isto vrijeme, upravo je spoznaja da nas sve lijepo može raniti i povrijediti ono što nas potiče da ju cijenimo još više, jer znamo da je kratkororočna i privremena. Upravo u toj bolnoj i razarajućoj spoznaji leži ključ ljepote svega ovog, ključ koji nemilosrdno zabada u lokot našeg srca i podsjeća ga da se nalazimo na rubu između strasti i razočarenja, nadanja i straha, silnih uzbuđenja i silnih tuga. Zaboravljamo koliko je važno cijeniti i uživati u ljepoti trenutka. Trebamo se usredotočiti na sve ono što gledamo sada, biti sretni da imamo priliku udisati trenutni zrak, gledati današnju zemlju kao u svetinju, s divljenjem što od nje potiče život, a ne s melankolijom da ćemo jednog dana u njoj ležati mrtvi.
Jučer će dovijeka htjeti biti sutra, htjeti će gledati kroz današnje oči i doživjeti sutrašnje Sunce, kao i svi drugi dani, kao i svi dani koji su došli do sada. Kao što smo jučer, danas i kao što ćemo sutra htjeti sadašnjost, tako i danas imamo želje za sutra, dok sutrašnje žudnje leže daleko u budućnosti. Onaj plemeniti ples koji je jučer nastao željet će svoj nastavak u budućnosti, poželjet će postati sutra kako bi nastavilo ono što je započelo, postati neprestani ples između jučerašnjice, današnjice i sutrašnjice.
Zaista, kako je lijepa ta stvar živjeti; osjetiti poljubac smrti i ujedno zagrljaj života. To je umjetnost u svom najsavršenijem obliku, zar ne? Da, čovjek je čovjek, onaj koji uništava i stvara, misli da kontrolira i biva onaj kontroliran, ali tko je rekao da uvijek mora živjeti u jednoličnosti?
Mi smo stvaratelji onog istog plesa koji obuhvaća naš cijeli život.
Mi odlučujemo hoćemo li taj ples završiti zamorenom i potištenom dušom ili ga s ponosom oblikovati u ono što mi zovemo život.
Dok još hodamo ovom zemljom,dok smo još sposobni gledati kroz okvir vlastitih očiju, trebamo živjeti, trebamo se boriti i trebamo se nadati, cijeniti svaki dan i radovati se novim spoznajama koje poput meda teku cijelim našim bićem. Moramo dopustiti da plemeniti ples života nastavi svojom vještinom i blagoslovi nas svojom prolaznom ljepotom, blagoslovi čovjeka svojom ljepotom oblikovanom u noći i sveti našu krv zvjezdanim putevima.
Dakle, kada poželimo dodir usana života, poželjet ćemo zvijezdu padalicu da bismo ga zaželjeli zauvijek.