piše: Kitana Žižić
Crvena ruža na haubi Mirkovog auta često mi misli posjećuje kao svjedok jedne od najljepših zabranjenih ljubavi za koje znam. Kakvom bi se pokazala da je realizirana, e to baš i ne znam. Ali znam da, iako je na mojim leđima priličan broj desetljeća, još uvijek me pitanja i teme o ljubavi najviše zaokupljaju.
Kao „čuvarica“ tuđih ljubavi dugo ih pamtim, rijetko zaboravljam. Od rane mladosti znam tko je koga volio, čija ljubav nije bila uzvraćena, simpatije koje su nosili u sebi oni koji su se družili sa mnom, pa i oni koji su bili samo znanci iz mog okruženja. Najviše sam pratila upravo zabranjene ljubavi, uvjerena da ih se nije smjelo osujećivati. I to često upravo od onih, koji su zaljubljene najviše voljeli. Ili trebali voljeti.
Možda nisu znali da griješe misleći kako najbolje poznaju svoju djecu. Želeći ih sačuvati od razočaranja, promašenih života, nesretnih brakova, priuštili su im možda upravo to.
Ima ih koji tvrde da ljubavi ne treba slijepo vjerovati. Njeni migovi mogu navesti na pogrešnu stazu. Ali zar nije poželjno pustiti mlade slobodno lutati i uživati u najljepšim danima prvih ljubavi. Zar je moguće da još neiskvareni povrijede jedno drugo?
Nisam protiv razgovora i savjeta. Znam da mladost teško sluša i prihvaća savjete koji se kose s njihovim željama, ali poduzimanje drastičnih mjera da se u začetku ubije nešto tek rođeno, ne mogu shvatiti. Zabrane rađaju otpor, otpor može sunovratiti budućnost ravno u ponor.
Ona je dolazila svakog ljeta u posjet hvarskoj rodbini. Visoka i lelujava poput trstike na obali jezera, ugodnog alta i širokog osmijeha unosila je dašak vedrine u svako društvo kojem se priključila. Nas je posjećivala kad joj je vrijeme dopuštalo a mi je nestrpljivo i sa znatiželjom čekali znajući da će nas satima zabavljati. Od mene je bila starija nepune tri godine te sam je doživljavala skoro kao vršnjakinju.
Živjela je u Rijeci s roditeljima, nonom i bratom. Stan im se nalazio u neposrednoj blizini željezničkog kolodvora te su mi posjeti njihovom domu ostali u ne baš lijepom sjećanju zbog neprestane buke, pištanja i zviždanja te mirisa čađe i zapuha dima. Iako su imali ogromnu terasu koja je trebala nadomjestiti nedostatak stambenog prostora unutar četiri zida, nismo običavali koristiti prednosti otvorenog prostora iz spomenutih razloga. Ako smo željeli podijeliti ugodu ćaskanja povlačili smo se u zatvoreni prostor.
Ljetujući tako godinama na majčinom rodnom otoku već je imala i omiljeno mjesto za kupanje i sunčanje na pjeskovitom žalu istočno od grada. Odsjedala bi uglavnom kod moje tetke, a prve rođakinje njene majke, u vili nadomak Križnog rata. Divnom šetnicom uz more dok je sunce tek uzimalo zamah nesmiljenog ljetnog grijanja, ona je već bila u moru. Zamišljala je kako pliva do susjednog svjetionika Pokonji dol, najistočnije točke Paklenih otoka te izlazi na mulić neodoljivog ukrasa plavetnila u liku tog otočića, onako mokra, slana i kliska. Nikada do tamo nije otplivala premda je bila u kondiciji, ali sam pogled na tu ljepotu mamio je njene mladenačke snove pronaći utočište za svoj raj i smiraj.
Što je Mirka navelo da tog dana tog ljeta prođe istom šetnicom sat kasnije iako je s prozora mogao „pljunuti u more“? Iz kasnijih saznanja o njegovom karakteru i šaranjima čak i kad je već bio u braku, čudim se da sve do Pokonjeg dola nije nigdje zastao. Šetnica prepuna nezgodnih prilaza moru, visokih nazubljenih stijenja morem utisnutih u kopno, uskih uvala sklonjenih od pogleda šetača, bila je idealno mjesto za ljetne ljubavne igre dalmatinskih galebova. Bio je jedan od njih, doduše druga liga jer, iako zgodne vanjštine nizak stas mu nije išao u prilog. Ostali momci s galebovim genima bili su stasiti i kršni, vrsni plivači, nadareni glazbenici, gitaristi naročito, ali i On je očito posjedovao ono nešto.
Kad ju je ugledao ispruženu na pijesku, zagolicalo ga je u grlu, pogled zamutio ( možda od zraka sunca koju su već nemilo sjale ), ili ga je Kupido odlučio namamiti u zamku…Odmah je shvatio kad je zaklonio oči od Sunca da neće biti idealan par. S dugim lijepim nogama kad ih podigne od tla, i bez štiklica nadvisivat će ga barem pedalj ili dva. Što da radi? Dilema nije ni postojala, učas se razriješila ako se na tren i ponudila. Morao ju je upoznati. I upoznao je. Iskreno zavolio. Tada još nesvjestan dubine osjećaja koji se dugo neće ugasiti.
Ljubav mu je bila uzvraćena. Veza je potrajala nekoliko godina, obostrana ljubav znatno duže.
Nitko ga iz njegove obitelji nije podržavao u izboru te Riječanke, premda su znali da joj majka ima hvarske korijene. Ali korijeni su bili iz siromašne loze, a venama obitelji zaljubljenog mladića tekla je „plava krv“ te su im podmetali klipove dok ih nisu porazili. Ne mogavši ga zaboraviti, ona je u drugima tražila njega, a on osnovao obitelj s drugom.
Susrela sam je u Lovranu nekoliko godina kasnije. Bila sam kod svoje tetke, Marina nas je posjetila. Tada je već bila djevojka s iskustvom, ja i dalje neiskusna namiguša, s njedrima uzavrelim od ljubavnih očekivanja, potrebita mnogih odgovora na rojena pitanja. Znala sam da je smijem pitati o svemu pa i o Mirku. Brzo sam shvatila da je ta rana još uvijek otvorena i bolna.
Iz jedne veze u kasnijim godinama rodila je kćerku. U početku je ostala kod roditelja, kasnije su živjeli zajedno. Nevjenčani. Uvjerena sam bila da ona tako želi.
Jednom prilikom sam je to i upitala, s obzirom da su i danas zajedno. Njen odgovor je bio:
„Da ti pravo kažem, nikad me nije ni pitao.“
Mislim da se samo šalila.
Ali kad god posjeti Hvar, na haubi auta je čeka ruža. Zna od koga.